Znaš li da plastika u moru može „oživjeti”?
More se često doživljava kao čist i stabilan ekosustav. Plava površina, sunce i mirnoća stvaraju savršenu sliku. Međutim, ispod te površine odvijaju se procesi koji nisu odmah vidljivi.
Upravo je tome nedavno svjedočio Pero Ugarković s Instituta za oceanografiju i ribarstvo, koji je povodom akcije čišćenja podmorja na svojem Facebook profilu objavio:
„U akciji je prikupljeno najviše plastične i aluminijske ambalaže, nešto automobilskih guma i drugog otpada. Budući da nas je bilo malo, uspjeli smo pregledati samo 5 do 10 % izvađenog otpada. Pronašli smo tisuće rakova, puževa, školjkaša, plaštenjaka, mnogočetinaša, koralja, spužvi i drugih životinja koje smo pustili nazad, umjesto da idu u kontejner.
Osim toga, iz tog manjeg dijela izvukli smo dvije mlade hobotnice i desetak različitih vrsta riba, uključujući malu bijelu kirnju koja, nažalost, nije preživjela. Također, na otpadu su bili milijuni jajašaca riba i drugih organizama, kojima je otpad idealan za prianjanje.
Jedan sudionik akcije, koji je pomagao na brodu, bio je iznenađen koliko života ima samo na jednoj automobilskoj gumi. Zapravo, na jednoj odbačenoj gumi, koja se tu našla usprkos 15 godina čišćenja istog mjesta, bilo je više raznolikog života nego na sto metara nasute plaže, jer ta guma je jedino preostalo čvrsto mjesto na toj plaži na koje se život može nastaniti.“
Nažalost, ovaj živi svijet na automobilskoj gumi nije iznimka, već fenomen koji se sve češće pojavljuje u moru.
Odakle dolazi plastika u more?
Procjenjuje se da svake godine između 4,8 i 12,7 milijuna tona plastike dospijeva u mora i oceane, gdje se akumulira i raspada na manje čestice. Plastika koja završi u moru ne ostaje mrtav materijal, ona postaje dom za mikroorganizme, stvarajući novi oblik života – plastisferu.
Većina plastike u more ne dolazi iznenada, nego svakodnevnim putem: otpadnim vodama, rijekama i urbanim aktivnostima s kopna. Dodatni izvori uključuju pomorski promet, ribarstvo i akvakulturu.
Kad plastika jednom dospije u more, ona ne nestaje. Sunce i more s vremenom je lome na sve manje dijelove. Tako se plastika razgrađuje na mikroplastiku, odnosno čestice plastike manje od 5 mm. Mikroplastika se može podijeliti na primarnu, ako je već proizvedena u sitnom obliku i sekundarnu, koja nastaje raspadanjem većih plastičnih predmeta poput boca, vrećica, čepova, ambalaže i ribarskih mreža.
Zbog male veličine i otpornosti na razgradnju, mikroplastika uz pomoć morskih struja može putovati na velike udaljenosti. Danas je prisutna u svim dijelovima oceana, uključujući i dubokomorska područja.
Priroda ima nevjerojatnu moć prilagodbe
Plastisfera je zajednica mikroorganizama koji žive na površini plastike u vodenom okolišu. To mogu biti bakterije, alge i druge mikroskopske organizme. Oni se na plastiku pričvršćuju, međusobno povezuju i stvaraju tanki, sluzavi sloj koji se naziva biofilm.
Biofilm mikroorganizmi koriste na različite načine. Neki u njemu proizvode tvari koje im pomažu da se zalijepe na podlogu, drugi koriste hranjive tvari iz okoliša, a treći mogu iskorištavati spojeve koji se nalaze na samoj plastici ili uz nju.
Zanimljivo je i da zajednice mikroorganizama koje žive na plastici nisu iste kao one koje slobodno plutaju u okolnoj morskoj vodi. Istraživanja su pokazala da plastika djeluje kao selektivna podloga, odnosno da određene vrste na njoj lakše od drugih preživljavaju, rastu i šire se.
Ovaj fenomen pokazao je koliku moć prilagodbe i otpornosti ima priroda – nije samo da živi svijet preživljava na plastici, već stvara cijele nove mikrobiološke zajednice! Plastisfera je pravi dokaz koliko su nepredvidive posljedice koje mogu nastati kad u more unesemo milijune tona otpada.
Nova morska mikrostaništa
Na prvi pogled moglo bi se činiti pozitivno da na plastici nastaje život. No, problem je u tome što taj život ne nastaje na prirodnoj površini. Plastike nije prirodna morska površina poput kamena, školjke ili morske trave. Ona je dugotrajna podloga – vrijeme raspadanja je i do nekoliko stotina godina, a i tada se ne razgradi u potpunosti, već se raspadne na mikročestice – koja može povezati organizme, kemikalije i udaljena morska područja koja se prirodnim putem inače ne bi povezala.
Ekološki značaj plastisfere upravo je u tome: plastika ne mijenja more samo fizički, nego i biološki. Ona stvara nova mikrostaništa, mijenja raspored mikroorganizama u moru i može pomoći širenju vrsta izvan njihovih uobičajenih staništa.
Kada mikroorganizmi putuju na plastici, oni ne putuju sami. S njima se mogu prenositi i patogene bakterije (poput onih iz roda Vibrio), geni povezani s otpornošću na antibiotike te organizmi koji u novom okolišu mogu narušiti prirodnu ravnotežu. Osim toga, plastika ima mogućnost vezanja kemijskih zagađivača.
Morski organizmi često zamijene plastiku s hranom i progutaju je, pa zajedno s njom unose i te štetne tvari i mikroorganizme, što može negativno utjecati na njihovo zdravlje. Problem se zatim prenosi kroz hranidbeni lanac, sve do većih životinja i čovjeka.
Postoji li rješenje za mikroplastiku u moru?
Rješavanje ovog problema nije jednostavno, ali postoje određeni pomaci.
Dolazi do razvoja tehnologija koje omogućuju filtraciju mikroplastike iz vode, posebno u sustavima za obradu otpadnih voda te onih koje se bave pronalaskom inovativnih materijala koji su biorazgradivi. Znanstvenici također istražuju bakterije koje mogu razgraditi plastiku, poput vrsta iz rodova Pseudomonas i Bacillus.
Ipak, ta rješenja još nisu dovoljno razvijena za široku primjenu.
Osim tehnoloških i bioloških rješenja, ključnu ulogu imaju zakonodavne mjere usmjerene na smanjenje proizvodnje i uporabe plastike, kao i podizanje svijesti o važnosti odgovornog upravljanja otpadom. Zato, ako imaš priliku, uključi se u lokalne akcije čišćenja obale, smanji korištenje jednokratne plastike u svojoj svakodnevici, koristi višekratne proizvode kad god imaš priliku te pravilno odvajaj i odlaži otpad.
Članak „Plastika koja živi: fenomen plastisfere u morima“ dio je serijala studentskih članaka u sklopu Interreg Italy – Croatia FishNoWaste projekta.
Literatura:
Amaral-Zettler, L. A., Zettler, E. R., & Mincer, T. J. (2020). Ecology of the plastisphere. Nature Reviews Microbiology, 18(3), 139–151.
Zettler, E. R., Mincer, T. J., & Amaral-Zettler, L. A. (2013). Life in the “plastisphere”: Microbial communities on plastic marine debris. Environmental Science & Technology, 47(13), 7137–7146.
Zhai, X., Zhang, X.-H., & Yu, M. (2023). Microbial colonization and degradation of marine microplastics in the plastisphere: A review. Frontiers in Microbiology, 14, 1127308.
Yu, R.-S., & Singh, S. (2023). Microplastic pollution: Threats and impacts on global marine ecosystems. Sustainability, 15(17), 13252.