Jurica Pavičić jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih pisaca i novinara. Razgovor s njime vodila je zaposlenica Sunca, Ana Miletić Miloš, viša stručna suradnica u Odjelu zaštite prirode, koja već godinama s osobitim zanimanjem prati njegov rad – kako novinarski, tako i književni. Iz osobnog interesa i poštovanja prema njegovu promišljanju društvenih i prostornih tema, nastala je i ideja za ovaj razgovor.
Njegovi romani, poput Crvene vode, Žigice, Knjige o Jugu, spajaju napete priče s dubljim pogledom na društvo, obitelj i južnjački mentalitet. U novinskim kolumnama i književnim djelima već godinama analizira stvarnost oko sebe.
U razgovoru s Pavičićem otvorili smo teme koje prožimaju njegov književni i publicistički rad – od obiteljske dinamike i ratnih trauma do transformacija koje je donijelo moderno doba. Govorio nam je o Dalmaciji, ne samo kao geografskoj, nego i emocionalnoj pozornici svojih romana, o pisanju kao načinu propitivanja stvarnosti i o potrebi da se kroz priču dotaknu i ona pitanja koja društvo najradije gura pod tepih.
Odnos prema prostoru i moru
U svojim knjigama i tekstovima često se vraćate prostoru – njegovoj ljepoti, složenosti, promjenama. Kako vi danas vidite Dalmaciju? Što nas još uvijek čini posebnima, a što nas polako mijenja, i to možda nepovratno?
Dalmaciju su i njezini stanovnici i furešti skloni gledati i tumačiti kao neku južnjačku Polineziju: mjesto blage klime, hedonizma i arkadijskog mira. S druge strane, u samoj Hrvatskoj ona ima reputaciju kloake, neke vrste našeg internog Trećeg svijeta, mjesta gdje žive divlji trogloditi u nedovršenim kućama s armaturama, divlji graditelji, ustašoidni glasači desnice, ulica koja vodi klub i rentijeri kojima zahvaljujući turizmu pada novac s neba. Dosta vam je pogledati onu rubriku na Index.hr-u, u kojoj se objavljuju bizarni prizori, natpisi, divlje parkirani automobili, koji su, nekom misterijom, baš uvijek iz Dalmacije. Ta oba narativa uvijek me ozlojede. Netko tko dođe sa strane obično ne uviđa da je dalmatinski pejzaž prostor konflikta, stoljetnog, često trećesvjetskog siromaštva, posrtanja u kojem se uvijek i nanovo počinje iz početka u ciklusima konjuktura i propasti. S druge strane, ljudi koji očekuju turističkog radnika s osmijehom često zaboravljaju – čak i ako su takozvani ljevičari – da je turizam uvijek klasni odnos, odnos onog koji služi i koji je služen te da je pitanje rentijera imanentno klasno pitanje. Pitanje jest tko kontrolira sredstvo za proizvodnju u turizmu (prostor). Domoroci ili veliki investitori?
U Knjizi o jugu spominjete Mediteran nesvršenih kuća i nesvršenih poslova – kako biste to preveli na stanje naše obale danas? Gdje se to vidi najjasnije?
Teže je reći gdje se ne vidi. Krenite od terasa koje su nekad služile vinogradima, a danas su zapuštene pa ih ogoli požar, pa do starih cesta zidanih kogulama koje danas besmisleno spajaju Primorje i prvo zaleđe – Gornju Brelu, Gata, Zadvarje – a danas ih koriste samo planinari. Pogledajte napuštena sela u planini koja su nekada služila transhumantnom stočarstvu. Ostaci nekadašnjih vinograda, maslinika ili nasada višnji i smokava koje prepoznate čak i na Marjanu. Onda, staze napuštene kave – dvije od njih imate čak na ulazu u Kaštelanski zaljev, na punti Čiova i na punti Marjana. Na koncu, propala industrijska postrojenja po Kaštelima, Dugom Ratu, propale tvornice sardina u Vrboskoj i Komiži. Na koncu, zapušteni i propali socijalističko hoteli: Marina Lučica Primošten, dubrovački Belvedere, Krvavica, Kupari, koji se sad ruše. Dalmacija je prošla nekoliko ciklusa konjuktura i propasti u kojima je sve bacala na jednu kartu koja bi se izjalovila. U 19. stoljeću to je bilo vinogradarstvo koje je satrla filoksera, u 20. stoljeću socijalistička industrija koju je satrla globalizacija, a sada je to turizam kojeg će u znatnoj mjeri ubrzo satrti globalno zagrijavanje. U sva tri slučaja, propast se dogodila (ili će se dogoditi) zbog eksternalija na koje nemamo baš nikakav utjecaj. U sva tri stoljeća tragovi konjukture ostali su u prostoru (ili će ostati) kao tužni podsjetnik.
Što vama znače more i obala? Je li to mjesto opuštanja, sjećanja, brige…? Je li i vaša barka neki oblik otpora toj promjeni prostora?
Teško je barku baš zvati oblikom otpora. Barka je zen, mogućnost uranjanja u pejzaž i mir. Zato na barci volim noćenje u divljoj uvali, ne idem u marine osim ako mi treba opskrba. Međutim, nautički turizam toliko je narastao i postao toliko intenzivan u špici sezone, da ste i u nenaseljenim uvalama okruženi desecima brodova. Pokušavam zamisliti kako je to izgledalo šezdesetih, kad su Jadranom plovili rijetki nautičari kao što su Vitić, Murtić i Šoljan i kad je takvih bilo svega nekoliko desetaka. Oni su morali osjetiti jedan sasvim drugi Jadran nego onaj današnji.
‘Turizam bi kod nas mogao ubiti sam sebe’
Mi iz Sunca često promatramo turizam kroz prizmu pritisaka na okoliš – betonizacija, nasipavanje, eksploatacija resursa, onečišćenje mora… Kako ga vi vidite? Je li turizam danas više blagoslov ili opasnost za Dalmaciju?
Svaka monokultura je opasna, pa tako i turizma. Rekao bih pogotovo ona turizma jer je turizam ekonomija niskog multiplikativnog faktora od koje se nitko nije obogatio. Da jest, danas bi Sejšeli ili Maldivi bili Katar i Bahrein. Što je najgore, turizam poskupljuje zemljište i radnu snagu, nasrće na prostor i snižava potrebu za obrazovnim ljudskim kapitalom, tako da stvara okolnosti nepovoljne za svaku drugu ekonomiju. No, također treba biti pošten i reći da turizam nije kriv što je u Dalmaciji propala industrija, što nema visoke tehnologije, što su ribarstvo i poljoprivreda desetkovani. Sve drugo već je u devedesetima bilo propalo kad se pojavio turizam, kao spasitelj na bijelom konju i dao ljudima neki zamjenski kruh. Da nema turizma, Dalmacija bi ekonomski i socijalno bila jako nalik provincijskim dijelovima BiH ili današnjoj Slavoniji. Tako da nisam sklon turizmu pripisati svu krivnju, iako on nosi puno kontroverzi, a među ostalim i ekološke koje spominjete. Ono što me muči kod turizma – svakog, a pogotovo našeg – njegova je neodrživost. On na koncu pojede sam sebe ako nije rigidno reguliran i ako ga se ne svede u korito održivosti. To kod nas nije slučaj. Turizam bi zato kod nas mogao ubiti sam sebe. Mislim da se to već događa.
Smatrate li da je moguć zaokret prema održivijem turizmu, onome koji neće pojesti prostor u kojem se događa? Ili je to, kako pišete, još jedna od onih utopija koje su se već raspale?
I druge sredine naišle su na isti problem, pokušavaju ga riješiti, često s polovičnim uspjehom. Uzmite za primjer Barcelonu i Veneciju. Ali, ono što jest dobro je da o tome postoji razgovor, da je oblikovana svijest da imamo problem. Još prije desetak godina i u medijima i u politici je dominirala laissez-faire logika, da je nebo granica, da je svaki novi krevet ekonomska pobjeda. Sjećamo se svi diskursa o „anti-investicijskoj klimi“ i „kočničarima razvoja.“ Danas su čak i neki vladajući preuzeli argumente tih „kočničara razvoja“, kao, recimo, u Dubrovniku.
Ekologija, odgovornost i kultura
Biste li za sebe rekli da ste ekološki osviješteni? Ili još bolje – da ste aktivist za okoliš? Jer, na kraju krajeva, i novinarstvo je jedan oblik društvenog zagovaranja/aktivizma.
Ja sam tu podijeljene lojalnosti. S jedne strane, važni su mi priroda i klima, odvajam otpad, pokušavam smanjiti ugljični otisak, rijetko jedem meso i bicikliram po gradu. S druge strane, ja sam inženjersko dijete, podignula me tvornička bušta i cijenim tehnološki iskorak 20. stoljeća. Ne volim arkadijsko romantiziranje predmoderne – znate već, fantaziranje o krasnom životu domorodaca u skladu s prirodom, ali šit hepens, umrli bi od prehlade u 40. godini. Sretan sam što imamo penicilin, cjepivo, PVC, jeftinu i dostupnu odjeću, što mogu autom za vikend otići na Čvrsnicu, do koje mi danas treba dva sata, a 1900. bi mi bila nedostupna. Jako sam nalik likovima s kojima se zafrkava švedski pisac Liljestrand u romanu Ako sve i nestane: imućni Europljanin koji je načelno ekološki zabrinut, ali je dobro ručao.
Kroz vaše knjige često se provlače moralne dileme – one koje govore o tome kako svi priželjkujemo red i zakon, ali dokle god se oni ne odnose na nas i naš interes. Je li to, po vašem mišljenju, i dalje glavna prepreka stvarnim promjenama? Imamo li kao društvo snage za preuzimanje odgovornosti – i gdje se ta odgovornost može (i mora) početi graditi?
Takva promjena počinje u nevladinom sektoru, u udrugama, u medijima, u sferi NGO-a, ali ona na kraju, na ovaj način ili drugi, mora završiti u politici. Živimo u demokraciji i ako želite vidjeti promjenu morate izaći na birališta. Jer, oni koji žele status quo bit će jako motivirani izaći na birališta da zaustave promjenu. To je nešto što smo sad dobro vidjeli u Splitu.
U kampanji “A di se ti sidriš?” upozoravamo na štetnost slobodnog sidrenja na livade posidonije. U Hrvatskoj je, paradoksalno, sidrenje dopušteno svugdje, osim gdje je izrijekom zabranjeno. Iznenađuje li vas to? Ili je to baš tipično naše ponašanje?
Nisam siguran da će vam se svidjeti moj odgovor. Mislim da je sidrenje u uvali, osim u rijetkim iznimkama, pomorčeva prirodno pravo, kao što je prirodno pravo da se napijete vode s potoka. Pokušajte zamisliti da vam Jana ide zabraniti da pijete vodu iz potoka. Eto, tako bi meni to izgledalo da vam zabrane sidrenje u prirodnoj uvali i da vam kažu da morate otići u marinu ili na koncesioniranu bovu. Ako posidoniju treba štititi, tada na polja posidonije treba staviti zabranu sidrenja i nadzirati provedbu. Ako se umjesto sidrenja na tim mjestima preferira bova, tada bove treba postaviti, ali bez koncesijskog modela i privatnog koncesionara. Razumijem da ekolozi radije žele bove nego tisuće sidara koje oru dno, ali ja bih tu nešto pitao i sociologe. Jer, svako polje bova uz naplatu u osnovi se pretvara u privatizaciju mora. Imate u okolici Splita dobre (zapravo „dobre“) primjere kao što je uvala Lučice kod Milne gdje se najljepša i najdublja bračka uvala pretvorila u kasicu-prasicu jedne politički dobro povezane splitske familije. A onda ja dođem s brodom od šest metara pa me potjeraju jer im je unosnije na toj bovi držati katamaran od 12 metara. Eto, tako to izgleda kad zabranite sidrenje u vali.
Marjan i Hajduk
Marjan – brdo, šuma, park, simbol. Što vam znači Marjan? Je li to i dalje mjesto nade ili mjesto koje kao i ostatak obale gubi tlo pod nogama?
Ne mogu uopće dovoljno naglasiti centralno mjesto koje Marjan ima u mom životu. Ja sam tamo svako – ali zaista svako – popodne. Ili bicikliram ili hodam, a kad hodam biram zabačenije staze kao što je Staza od Pila, između Vatrogasnog puta i Giromette. Na Marjanu se u pravili kupam na sjevernoj strani. Volim i s barkom otići na Kašjune na sidro. Osim toga, Marjan je za mene i politički simbol: jedan mali grad (Split je tada bio veličine Bjelovara) uspio je napraviti jedan tako spektakularni javni prostor, tako da su građani, uviđajući da ulažu u javno dobro, darivali zemljište i rad. On je zapravo spomenik javnom dobru, a paradoks je da je baš zbog tog senzibiliteta za javno dobro iduća generacija Splićana dobila resurs za zaradu. Oko Marjana se danas vrti cijela jedna ekonomija: rent-a-bike, rikše, vlakići, brodske sunset ture, najam pedalina i sedgewaya. Da su se svi vlasnici terena na Marjanu ponašali 1910., onako kako se sad ponaša ekipa vlasnika terena iz udruge merjan, ničeg od toga ne bi bilo. Oni danas profitiraju jer su se preci drugih odrekli profita da bi je ugradili u zajedničku ljepotu koju oni sad miniraju. Kako Marjan volim skoro religijski, uključio sam se 2009. u aktivizam da ga obranimo. Neposredni smo cilj postigli. S jednim dijelom ljudi s kojima sam vodio tu bitku sam se grdno razišao. Smatram da su izdali svoju misiju kad su pokušali Splitu uzeti vlasništvo nad Marjanom i razvlastiti ga da brine o šumi. Po meni je to bila izdaja ideala Kolombatovića, Račića i Giromette. Ali ono što je dobro je da se Marjan vratio u fokus kao politička tema i vide se neka poboljšanja. Sad ćemo vidjeti, opet s Kerumom na vlasti, kolika će tu biti regresija na staro. Bojim se da bez posljedica sigurno neće proći.
Kad biste vi bili “inspektor za prostor” – što biste prvo zabranili, a što dozvolili?
Zabranio bih T2 zone, to jest turističke zone s dopuštenjem etažiranja i prodaje. Uveo bih porez na nekretnine: već bi to bilo dosta da se uspori građevinska avalanša. Pokušao bih pronaći način da se zabrane interpolacije u formiranim gradskim kvartovima, pogotovo onim koji su urbanizirani od pedesetih do devedesetih. Razvlastio bih županije od prava da dijele koncesije na pomorskom dobru. Dao bih gradovima i općinama „pravo prvootkupa“, to jest da njihova komunalna poduzeća smiju imati pravo prvi uzeti koncesiju za plažu. Zabranio bih apartmane u stambenim zgradama s više od osam ili deset stanova. Uveo bih u Splitu pravilo da ako kafić ili restoran želi štekat, mora raditi najmanje 350 dana u godini. Pokušao bih vratiti u centar Splita svaki fakultet, školu ili zdravstvenu ustanovu koju mogu jer one rade u kontra-ritmu: zimi kad je grad prazan one ga pune domicilnim stanovništvom, a manje ga pune ljeti kad je krcat. Uveo bih od studenog do ožujka šest sati besplatnog parkiranja za sve koji u centru idu u kupovinu, u izlazak ili nešto obaviti, tako da centar oživi i otrgne dio života šoping-molovima.
Hajduk je jedan od rijetkih kolektivnih identiteta koji još ujedinjuje ljude na ovom prostoru. Može li ta emocija i energija koja se veže za klub poslužiti i za širu društvenu promjenu, pa čak i za jaču zaštitu javnog prostora i okoliša?
Ja sam jedan od 56.000 članova udruge Naš Hajduk. Član sam, sudjelujem na izborima na Nadzornom odboru, pretplatnik sam i navijač. Žao mi je što na lijevoj i aktivističkoj sceni ne postoji svijest da je priča o Hajduku velika pobjeda obrane javnog dobra, primjer da zainteresirani građani mogu obraniti zajedničko dobro od privatizacije i kandži politike. To je treće veliko Hajdukovo NE: nakon NE Mussoliniju 1941. i NE odlasku u Beograd 1945. da postane vojni klub, Hajduk je 2012. rekao NE nogometu oligarha i Gazda. Ako rezultatski i pati zbog toga, I can live with that. Taj uspjeh organiziranih građana zaista bi mogao biti primjer i za širu društvenu promjenu, ali stalno morate imati na umu da je nogomet osebujan. Ista Europa koja je prihvatila izjedanje zdravstva, školstva i socijalne države digla se na noge kad se po istom principu trebala formirati superliga. Onda se Varoufakis zafrkavao da je Europa u nogometu „pronašla svoj moralni rubikon“. Naravno, tu postoji i naličje priče, a to je da navijači kluba, koji je pobjegao u partizane, danas kliču ustaške povike i rišu svastike po mojoj ulici. Kad gledam jedan dobar dio Torcide danas, čini mi se da bi ih lakše potaknuo da sudjeluju u novom genocidu, nego u zaštiti javnog prostora. Ali, ima i nas drukčijih, i mislim da smo većina.
A di se ti sidriš?
Ovaj intervju nastao je u sklopu naše kampanje A di se ti sidriš?, čiji je cilj podizanje svijesti o važnosti očuvanja morske bioraznolikosti i promicanje održivih praksi na moru. U razgovorima s onima koji žive s morem, od mora i za more, kampanja nas podsjeća na to koliko su naši ekosustavi krhki i dragocjeni te koliko je važno da zajedno štitimo osjetljive morske cvjetnice, potičemo ekološki prihvatljivu plovidbu i gradimo zajednicu koja razumije i čuva Jadran.
Iako je Pavičić pretpostavio da nam se njegov odgovor o sidrenju neće svidjeti, u mnogočemu se zapravo slažemo. Ni mi nismo za privatizaciju mora, plaža i obalnog pojasa. Upravo suprotno – zalažemo se za pravednu i učinkovitu zaštitu mora, posebno kad je riječ o livadama posidonije, jednom od najvažnijih i najugroženijih staništa Mediterana.
Posebno ističemo rečenicu:
„Ako posidoniju treba štititi, tada na polja posidonije treba staviti zabranu sidrenja i nadzirati provedbu.“
Problem je što se zakonska zaštita u praksi često ne provodi – ni unutar zaštićenih područja u nacionalnim kategorijama, ni u područjima ekološke mreže Natura 2000, gdje su livade posidonije prepoznate kao prioritetno stanište.
U Francuskoj i Španjolskoj, primjerice, postavljaju se ekološke bove koje omogućuju sidrenje bez oštećenja morskog dna. Takve su bove financirane iz javnih sredstava i služe isključivo zaštiti morskih cvjetnica – bez komercijalizacije prostora. Ključna razlika je u tome što se u tim zemljama zaštita planira dugoročno i u suradnji s lokalnim zajednicama, dok kod nas često izostaje politička volja za provedbu postojećih zakona.
No i u nas ima pomaka – sitnih, ali ima. Tako u Nacionalnom parku Kornati, u sklopu EU projekta, postavljaju se ekološke bove koje omogućuju sidrenje bez oštećenja morskog dna.
Da bi se ovakva pitanja konačno počela ozbiljno shvaćati i da bi dosegnula lokalno stanovništvo te posjetitelje u ljetnoj sezoni, ponovno smo i ove godine pokrenuli kampanju A di se ti sidriš?. Cilj nam je proširiti kampanju među donositelje odluka jer kao što je Pavičić istaknuo: “Promjena počinje u nevladinom sektoru, ali na kraju mora završiti u politici“.
Ako i vi imate neku zanimljivu priču, savjet ili praksu za podijeliti, znate nekoga tko bi mogao probuditi inspiraciju za očuvanje Jadrana ili jednostavno želite postaviti pitanje o ovoj temi, javite nam se na [email protected].