Snimke iz svemira tijekom pandemije izazvane virusom COVID-19 najbolje dočaravaju razmjer utjecaja ljudskih aktivnosti na onečišćenja zraka i posljedično klimatske promjene. Utjecaj ovih promjena na mora i oceane često je nevidljiv ljudskom oku, ali je od iznimne važnosti za opstanak ljudi na Zemlji. Zbog klimatskih promjena dolazi do povišenja temperature zraka, a time i oceana, kao i do lakšeg otapanja ugljikovog dioksida u morima. Dolazi i do ekstremnih vremenskih prilika: toplinskih valova, suše, jakih nevremena, poplava, snažnih uragana. Sve te promjene negativno djeluju na organizme, pa su oni prisiljeni na migraciju, ili ugibaju, što rezultira smanjenjem bioraznolikosti. Imajući na umu činjenicu da oceani prekrivaju 71% planeta, možemo reći da te promjene djeluju na čitav svijet.
Prvi i najveći problem je zakiseljavanje oceana do kojeg dolazi kad otopljeni ugljični dioksid snižava pH mora i mijenja njegovu kemijsku strukturu. Jadran, kao i ostatak svjetskog mora je zahvaćen ovim problemom te se u posljednjih 20 godina kiselost morske vode povećala za 10 posto.
Zakiseljavanju i rastu temperature oceana pogoduje povišenje temperature zraka do koje dolazi zbog velike količine stakleničkih plinova. Oceani, zemlja i atmosfera apsorbiraju čak 70% sunčevog zračenja koje se zbog stakleničkih plinova, metana i ugljikovog dioksida, ne uspijevaju vratiti natrag u svemir. To uzrokuje tzv. „efekt staklenika“. Otkad postoje mjerenja pa do danas, Jadran se zagrijao za čak 1,8°C, a godišnje se u prosjeku zagrijava za 0,03°C.
Visoka temperatura otapa ledenjake na Južnom i Sjevernom polu, što dovodi do povećanja razine mora. U posljednjih 60 godina razina mora u Jadranu raste između 0,5 i 0,8 mm godišnje.
Još jedna od posljedica povišenja temperature je hipoksija: smanjenje količine kisika uslijed prevelikog cvjetanja mora tj. intenzivnog bujanja algi. Alge potonu na dno, prekrivajući ga debelim slojem koji blokira svjetlost i time zaustavlja proizvodnju hrane. Ukupno 10% površine svjetskog mora zbog hipoksije spada u tzv. „mrtve zone“.
Sve ove promjene smanjuju bioraznolikost organizama i prisiljavaju ih na migracije koje omogućavaju dolazak agresivnih vrsta. Kao primjer možemo navesti ribu „Dalmatinski fugu“ ili Srebrenopruga napuhača (Lagocephalus sceleratus) koja potječe iz indopacifičkih voda, a do Jadrana je stigla preko Sueskog kanala. Njen otrov (tetrodoksin), koji je 1250 puta jači od cijanida, dovodi do paralize dišnog sustava i kolapsa funkcioniranja krvotoka te izazva smrt. Organizmi koji se ne mogu preseliti, nažalost, ugibaju. Savršen primjer je oštećenje 89% australskog Velikog koraljnog grebena uslijed izbjeljivanja koralja zbog visoke temperature mora, nakon kojeg ugibaju. Izbjeljivanje je zabilježeno i na grebenu jadranske vrste koralja Balanophyllia europaea na Mljetu.
Odgovornost za zaustavljanje klimatskih promjena i očuvanje mora leži na odlukama vladajućih, no svatko od nas može dati važan doprinos reduciranjem korištenja energije iz fosilnih goriva, plastike te pravilnim odvajanjem i odlaganjem otpada.