ESS volonterke Sunca Martina, Jeanne i Sanja sudjelovale su na treningu za volontere u Orahovici. Njihova iskustva, što ih je najviše dojmilo i po čemu će zauvijek pamtiti ovo iskustvo pročitajte u njihovom članku.
Eto nas, tri volontera iz Sunca, uzbuđeni (ili možda pomalo zabrinuti) zbog odlaska u Orahovicu na naš dolazni trening. Iskreno, svi smo potajno očekivali tjedan ispunjen suhoparnim predavanjima, beskonačnim prezentacijama i osjećajem da nam mozak ključa od količine informacija. Znate onaj tipični “trening” gdje sjedite u prostoriji, pristojno klimnete glavom i pokušavate ne zaspati pred gomilom nepoznatih ljudi. Ali kako smo se prevarili! Nismo ni slutili da će ovaj tjedan ispasti prava oluja smijeha i učenja kroz zabavne aktivnosti. Došli smo misleći da ćemo gledati na sat svakih pet minuta, a otišli s glavama punim znanja, srcima punim uspomena i mobitelima prepunima selfija s novim prijateljima.
Dolazak i prvi dojmovi
Orahovica, šarmantni mali gradić, brzo nam je više sličila na miran odmor nego na mjesto treninga. Sa svim tim zelenilom, ugodnim kućicama i svježim zrakom, gotovo kao da smo bili na godišnjem. Centar Crvenog križa Merkur, gdje se održavao trening, više je izgledao kao wellness nego kao učionica, s vrtovima i zatvorenim bazenom. No, osim prekrasnog ambijenta, pravo iznenađenje bio je sam trening — nema dosadnih predavanja. Umjesto toga, odmah smo uskočili u zabavne igre, živahne rasprave i aktivnosti koje su učenje o solidarnosti i prioritetima ESS-a učinile zanimljivim.
Upoznavanje novih ljudi i zabava prvog dana
Od trenutka kad smo stigli, bilo je jasno da ovo neće biti klasični trening. Volonteri iz cijele Europe, koje su ugostile nevladine organizacije iz Hrvatske, Albanije i Kosova, okupili su se poput razigrane i nasmijane verzije Ujedinjenih naroda. Svaka je osoba donijela nešto svoje, i brzo smo shvatili da, unatoč različitim podrijetlima, dijelimo isti cilj: učiti, rasti i stvarati uspomene koje će trajati cijeli život.
Ali prava zvijezda prvog dana bila je Poppy, preslatki psić jednog od naših mentora. Poppy je postala naša neslužbena maskota, prateći nas svuda s takvom predanošću da bi mogla posramiti svakog psa čuvara. Iskreno, svi smo se složili da bi bez Poppy tjedan bio jednostavno – nepotpun.
Smijeh, lekcije i lokalni okusi
Za početak treninga odigrali smo igru hodanja po gradu u parovima, tijekom koje smo ne samo istraživali ljepote Orahovice nego i učili o volonterskim iskustvima jedni drugih. Nije bilo samo razgledavanje – bilo je to povezivanje, dijeljenje i pokušaj razumijevanja što solidarnost doista znači. Između smijeha, gubljenja po slatkim uličicama i razgovora o svemu – od hobija do najdubljih misli o volontiranju – počeli smo shvaćati da je solidarnost nešto što svi možemo osjetiti.
I onda, tu je bila kava. Pauze za kavu nisu bile samo pauze – bile su to rituali. Ritual zbog kojeg smo se svi veselili sljedećoj dozi kofeina kao da je mala proslava preživljavanja. Razgovori su tekli, ideje su se rađale, a da, grickalice su također imale svoju ulogu. A ako se pitate, da, kava je bila toliko jaka da smo do kraja tjedna vjerojatno mogli napajati mali automobil s kolektivnim unosom kofeina.
Sljedeći dan donio nam je igru o ulogama i odgovornostima. Mentori su bili nevjerojatno kreativni; to nije bilo klasično „sjedni i slušaj“ predavanje. Umjesto toga, bacili su nas u timske igre koje su nas natjerale da trčimo po parku, raspravljamo o komunikaciji, pravilima u grupi i timskom radu. Umjesto da se natječemo za neku nagradu, natjecali smo se za onaj osjećaj zadovoljstva kad timski zadatak ispadne dobro. A budimo realni – nema boljeg osjećaja od timskog rada u kojem svi komuniciraju i nitko ne pojede sve grickalice (dobro, skoro nitko).
Nakon tolikog trčanja i timskog rada, uslijedila je prava poslastica – tradicionalna hrvatska večera koja nas je potpuno oduševila. Zamislite ovo: kremasti štrukli koji vam doslovno zagrle nepce, izdašan i pikantan čobanac koji nas je lijepo zagrijao, legendarni slavonski kulen – kobasica toliko dobra da zaslužuje vlastiti fan klub – i maslenica, masni, lisnati kolač koji nas je naveo da se zapitamo zašto to ne jedemo svaki dan. Iskreno, svaki zalogaj bio je kao ukusan sat povijesti, i bili smo potpuno za to. Hrvatska hrana? Čista desetka – pojeli bismo opet!
Treći dan bio je posvećen upravljanju projektima
Ako ste se ikad pitali kako je to biti mini-direktor na jedan dan – e, to je bio taj trenutak. Podijelili su nas u grupe, dali zadatke i rekli da sve vodimo od početka do kraja. Bilo je intenzivno, ali na najbolji mogući način. Naučili smo koliko je važno biti organiziran, učinkovito komunicirati i uvijek imati na umu konačni cilj. Sat je otkucavao, a mi smo se toliko zabavljali da pritisak nije ni izgledao kao pritisak. Svi su radili skladno i izašli smo iz toga ne samo kao mali menadžeri nego i s osjećajem postignuća koji bi posramio i ponekog korporativnog šefa.
I onda, naravno, vrijeme je odlučilo pokvariti zabavu. Doslovno. Počela je kiša. Ali jesmo li dopustili da nas to zaustavi? Nipošto! Prilagodili smo se, kao pravi volonteri. Kiša nas nije spriječila da organiziramo ugodnu filmsku večer, podijelimo još smijeha i opustimo se nakon dana prepunog učenja i timskog rada.
Kulturna razmjena i refleksija
Pred kraj, fokusirali smo se na međukulturno učenje. To je bio trenutak kada smo dijelili svoje osobne priče, razgovarali o našim kulturama i razmišljali kako naše volonterske uloge doprinose širem okviru ESS prioriteta. Nije se radilo samo o učenju što ESS znači – radilo se o tome da se istinski povežemo s njegovim vrijednostima. I, budimo iskreni, nakon tjedan dana povezivanja, učenja i (previše) hrane – imali smo što za reći.
Jedan od vrhunaca bio je izlet do dvorca Ružica grad. Uvjeren sam da je taj dvorac zapravo test izdržljivosti u prerušavanju. Svi smo mislili: “Ma bit će to jedna lagana šetnja”, a kad smo stigli na vrh – preispitivali smo svaki životni izbor koji smo ikad donijeli. Ali pogled? Apsolutno se isplatilo.
Zadnji dan bio je posvećen planiranju budućih projekata, učenju svih koraka kako bi sve teklo glatko. Ispunjavali smo evaluacijske obrasce, vjerojatno razmišljajući previše o odgovorima. Nakon toga, imali smo slobodno poslijepodne da upijemo posljednje trenutke prije nego što smo rekli zbogom. Sa srcima punim uspomena, uskočili smo u vlak i mahnuli tjednu kojeg nećemo zaboraviti.
Što smo naučili (i nasmijali se usput)
Ispada da učenje ne mora biti dosadno! Otkrili smo da timski rad, komunikacija i solidarnost se ostvaruju puno bolje kad se zabavljaš i ne sjediš na dosadnim predavanjima. Naučili smo planirati projekte, upravljati vremenom i rješavati probleme – sve to dok smo se sprijateljili i smijali.
Na kraju, nismo samo postali bolji volonteri – osjećali smo se kao uigrani tim spreman na sve. Veliko hvala našim sjajnim mentorima, Diani i Domagoju, što su nas usmjeravali a da nisu ugušili zabavu. I hvala svim volonterima na smijehu i uspomenama.
Evo za ono što slijedi – neka bude još više igara, dobre hrane i, naravno, beskonačno kave!
