Povodom obilježavanja „prvog maja“, odnosno Međunarodnog praznika rada, Hrvati tradicionalno vole dogovarati druženja u prirodi. Svojevrsni je to početak sezone druženja na otvorenome kojemu ne mogu odoljeti ni mladi ni stari. I pritom mnogi za taj događaj biraju odlazak u šume. To ne bi zapravo trebalo biti iznenađujuće, s obzirom na to da provođenje vremena u šumi ima razne benefite za naš organizam: od poboljšanja imunološkog, kardiovaskularnog i kognitivnog sustava do rješavanja stresa, manjka inspiracije i lošeg sna.
No, dok uživamo u svježem zraku šumskog zagrljaja, vjerujemo da će rijetko tko zastati i pogledati bliže – prema našim gradovima i naseljima, gdje priroda sve češće biva potisnuta.
U sve toplijem i sušnijem Mediteranu, gdje požari postaju sve učestaliji, obnova šuma nameće se kao nužnost. Mnoge biljne vrste razvile su nevjerojatne prilagodbe – sjemenke koje klijaju tek nakon požara, grmlje koje se regenerira iz korijena i ekosustavi koji se postupno oporavljaju. No, kako je u ljudskoj prirodi da pomogne nerijetko čitamo vijesti o akcijama pošumljavanja, ali jeste li znali da ljudska intervencija nije uvijek korisna?
Monokulture i nepromišljena sadnja mogu narušiti prirodne procese, smanjiti bioraznolikost i povećati rizik od novih požara. Činjenica je da prirodna sukcesija često dovodi do raznovrsnijih i stabilnijih ekosustava nego što ih pruža masovno pošumljavanje.
Pošumljavanjem se stvara park, a ne šuma
Autohtone biljne vrste, prilagođene lokalnim uvjetima, bolje podržavaju bioraznolikost i održavaju ekološku ravnotežu. Nasuprot tome, sadnja neadekvatnih vrsta ili monokultura može dovesti do degradacije tla, povećanja požarnog rizika i narušavanja ekosustava. Osobito osjetljiva područja, poput onih u okviru Natura 2000 mreže, zahtijevaju pažljivo planirane mjere. Na takvim lokacijama, gdje su često prisutna travnjačka i kamenjarska staništa od ključne važnosti za mnoge vrste, masovno pošumljavanje može učiniti više štete nego koristi.
Važno je razumjeti da sadnjom stabala zapravo stvaramo park, a ne prirodnu šumu. Naime, kada sadimo drveće, na primjer, na opožarenim područjima, mi biramo gdje će stabla rasti i kako će izgledati buduća šuma, umjesto da dopustimo prirodi da sama odredi optimalna staništa i dinamiku oporavka. Iako s dobrim namjerama, time često narušavamo prirodne procese i stvaramo umjetne ekosustave koji ne podržavaju izvorne vrste i stabilnost tla.
Tu naizgled pozitivnu praksu moramo početi puno ozbiljnije shvaćati, i izbjegavati je provoditi stihijski, neplanski i bez stručnjaka jer šume, koje prema podacima UN-a pokrivaju gotovo trećinu kopnene površine Zemlje, čuvaju zapravo većinu kopnene biološke raznolikosti planeta. Ne bismo željeli to izgubiti zbog puke neinformiranosti, koja je, kako nam je naš dugogodišnji rad pokazao, uglavnom glavni uzrok čovjekovog nesavjesnog ponašanja prema prirodi.
Potrebno bolje urbanističko planiranje
Klimatske promjene dodatno kompliciraju situaciju. Produžene suše, učestaliji požari i promjene u sastavu tla zahtijevaju prilagodbu strategija obnove. Umjesto brzih akcija sadnje, resurse je potrebno usmjeriti prema preventivnim mjerama: održivom upravljanju šumama, stvaranju zelenih koridora, zaštiti travnjaka i obnovi vodenih tijela.
Ipak, pravi izazov nije samo u očuvanju divljih šuma, već i u revitalizaciji urbanih sredina. Svakodnevno svjedočimo širenju betona i asfalta, dok dvorišta i zelene površine ustupaju mjesto parkiralištima i popločenim zonama. Kultura sadnje drveća u gradskim prostorima gotovo je nestala. Time ne gubimo samo estetski element, već i ključne saveznike u borbi protiv klimatskih promjena.
Ne samo da se ne sadi drveće u gradskom prostoru, već se ono sve više uklanja ne bi li dobili prostor za „samo još jednu zgradu“ ili „samo još jedno parkirno mjesto“. U 2024. godini Sunce je putem Zelenog telefona – besplatnog alata za sve građane koji žele prijaviti neki problem vezan za zaštitu okoliša i prirode, a ne znaju kome bi se obratili – zaprimilo pet slučajeva povezanih sa sječom stabala, dok je u 2025., u samo četiri mjeseca došlo već sedam prijava slučajeva iste tematike. Čini se da građani sve više prepoznaju koliko je urbano zelenilo važno.
Većina prijava tiče se sječe stabla na javnim površinama i prostor se uglavnom prenamjenjuje za neku vrstu građevina. Riječ je pretežito o bespravnoj gradnji, a prijavljuje se i uklanjanje stabala koja su zaštićena Generalnim urbanističkim planom (GUP). Nedavan takav slučaj, koji je zadobio i određenu medijsku pažnju, ticao se pilanja šest starih stabala u splitskoj Gundulićevoj ulici, zaštićenih GUP-om, radi polaganja cijevi za vodovod. Bio je to ujedno i vrlo jasan dokaz da Partnersko vijeće za izradu i provedbu „Strategije razvoja Grada Splita do 2030.“, koje je osnovano 2020. godine, još uvijek nije počelo s radom na praćenju provedbe usvojene Strategije. U suprotnome možda do ove devastacije ne bi ni došlo.
Promijenimo način razmišljanja
Drveće u gradovima nije luksuz, već temelj zdravog i održivog urbanog života. Krošnje pružaju hladovinu i smanjuju efekt urbanih toplinskih otoka, pročišćavaju zrak, upijaju višak oborina i smanjuju buku. Korijenje stabilizira tlo, sprječava eroziju i pruža stanište mnogim životinjskim vrstama. Zeleni prostori poboljšavaju mentalno zdravlje, potiču socijalnu povezanost i čine naselja ugodnijima za život.
Gradovi poput Splita, gdje su povišene ljetne temperature već izazov za zdravlje ljudi, a postaju sve ekstremnije, moraju ponovno razmisliti o urbanističkom planiranju. Zeleni koridori, parkovi i drvoredi ne smiju biti samo ukras, oni moraju postati sastavni dio infrastrukture. Svaka nova zgrada i svaka nova ulica trebale bi uključivati prostor za sadnju stabala. Svako prazno dvorište sutra može postati vrijedan zeleni otok.
Priroda ima nevjerojatnu sposobnost regeneracije, ali njezini kapaciteti nisu beskonačni. Ne možemo se oslanjati isključivo na njezinu otpornost, moramo joj pružiti podršku upravo tamo gdje je najviše potisnuta.
Međunarodni dan rada nije samo prilika da izađemo i uživamo u predivnoj prirodi šuma, već i poziv na promjenu načina razmišljanja. To je poziv da prirodu vratimo tamo gdje nam je najpotrebnija – u srca naših gradova, naselja i domova. Održiva budućnost nezamisliva je bez drveća koje nas hladi, pročišćava zrak, štiti i podsjeća da nismo odvojeni od prirode, već, dapače, mi smo njezin neodvojiv dio.