Udrugu Sunce izrazito brine sve češće zagovaranje energana na gorivo iz otpada (čitaj spalionica) u zadnjih nekoliko godina u hrvatskom javnom prostoru.
Sudjelovali smo na ovogodišnjoj konferenciji OTPAD 2021 u rujnu u Zagrebu gdje je glavna tema bila gradnja spalionica u Hrvatskoj. Gradnju spalionici te proizvodnju goriva iz otpada zagovarali su mnogi političari, čelnici županija i jedinica lokalne samouprave, ali i poneki profesori i stručnjaci, i time izravno poticali regresiju s kružne na neodrživu linearnu ekonomiju.
Zbog toga, želimo pojasniti koje se opasnosti kriju u zagovaranju takvog modela.
Naime, spalionice, odnosno energane na gorivo iz otpada, zahtijevaju pogone koji to gorivo proizvode. U spalionicama se spaljuje gorivo koje se naziva RDF i SRF, a ono se dobiva preradom našeg miješanog komunalnog otpada. Pogoni koji bi proizvodili RDF i SRF upravo su planirani centri za gospodarenje otpadom. U Hrvatskoj ih je predviđeno 11.
Gotovo svim planiranim centrima za gospodarenje otpadom, pa tako i Lećevici, primarni je cilj proizvodnja takvog goriva. Pojednostavljeno, to znači da će izgrađeni centri prerađivati naš miješani komunalni otpad kako bi proizvodili gorivo za spalionice.
Zašto je ovo problem?
Postoji nekoliko ključnih razloga. Spalionice su prvenstveno odgovor na jedan od posljednjih koraka/zahtjeva u hijerarhiji gospodarenja otpadom – energetsku oporabu.
Energetska oporaba predstavlja uništavanje tvari od kojih je ambalaža ili proizvod izrađen, čime se nepovratno gube sirovine. Ovakvo gubljenje sirovina nedopustivo je s obzirom na već prijeđene granice dostupnih resursa našeg planeta.
Nadalje, tehnologija energana na gorivo iz otpada takva je da zahtjeva velike količine goriva za proizvodnju relativno malo električne energije, odnosno, toliko velike količine goriva da je ciljeve odvojenog prikupljanja i recikliranja otpada (korak prije energetske oporabe) u tom sustavu nemoguće ostvariti. Znamo da je moguće reciklirati i preko 80 % otpada, a to vidimo na primjeru sjevera Italije ili grada Preloga.
Recikliranjem se mogu uštediti značajne količine resursa, dok spalionica zahtjeva raznovrsnu i kalorijski visoku “prehranu” (raznoliki otpad) koju joj ne bismo mogli osigurati ako bismo prerađivali samo taj ostatak nakon razvrstavanja.
Na primjer, Švedska, koja je cijeli svoj sustav oslonila na energetsku oporabu, umjesto provođenja prva tri koraka u gospodarenju otpadom (smanjenje otpada, ponovnu upotrebu i odvajanje, odnosno recikliranje), spaljuje više od 50 % svog otpada, a uz to uvozi i otpad iz Velike Britanije i Norveške.
Drugim riječima, Švedska spaljivanjem više od polovine svoga otpada (2 milijuna tona) u ukupno 33 spalionice, uz značajan uvoz otpada iz vani (1.3 milijuna tona), proizvodi jedva 10 % električne energije u državi.
Međutim, osnovni problem nije u maloj energetskoj korisnosti spalionica, nego u gubljenju vrijednih sirovina koje se mogu dobiti iz otpada, a koje više ne možemo nadomjestiti poput plastike, papira, biootpada, metala i drugih materijala koji se koriste za proizvodnju proizvoda i ambalaža.
Ljudi troše više resursa nego što priroda može obnoviti.
Zbog toga je reciklaža, odnosno prvenstveno smanjenje stvaranja otpada, imperativ. Postoje tehnologije koje omogućavaju da centri za gospodarenje otpadom budu upravo to, centri koji će iz našeg otpada izvlačiti vrijedne sirovine i pripremati ih za reciklažu (implementacijom postrojenja za povrat materijala i biološku obradu, odnosno tkvz. MRBT tehnologije).
Važno je napomenuti kako do sada dva izgrađena centra za gospodarenje otpadom u Republici Hrvatskoj, Kaštijun i Marišćina, dokazuju koliko je planirana tehnologija u našim centrima pogrešna.
Osim što proizvedeno gorivo, RDF i SRF, ne možemo plasirati na tržište, za njega čak dodatno moramo platiti otpremanje u strane spalionice (ako uopće uspijemo nekome platiti spaljivanje jer ponekad ni strane spalionice ne žele naš RDF/SRF čak i uz nadoplatu „usluge“ spaljivanja). Dodatno, ovi centri nemaju kapacitet obraditi niti količinu otpada koji u turističkoj sezoni proizvodimo. Razlog tome je neadekvatno lokalno odvajanje otpada zbog loše postavljenog sustava prikupljanja otpada u lokalnim sredinama.
Jedini odgovor na problem otpada jest smanjenje njegovog nastanka, poticanje ponovne uporabe, odnosno ograničenje korištenja jednokratnih proizvoda i recikliranje u što većoj mjeri.
Sustav koji se oslanja na centre za gospodarenje otpadom koji proizvode gorivo iz otpada protivi se principima kružne ekonomije i u temeljima zaustavlja održivi razvoj kojem moramo težiti ako želimo opstati kao društvo i kao vrsta.
Izvori: NY Times, Sience how stuff works, The Local, ABC.