Rasprave o proširenju zona stroge zaštite u morskim zaštićenim područjima gotovo uvijek otvaraju isto pitanje: ima li smisla širiti ovakve zone ako postojeća pravila već sada nisu dosljedno provedena? Skepsa nije neutemeljena. U mnogim slučajevima u Hrvatskoj i drugdje postoji jaz između propisa i stvarnog stanja na moru.
Ipak, svesti cijelu raspravu na zaključak da proširenje zato nema smisla značilo bi pojednostaviti, pa i banalizirati jedno mnogo složenije pitanje upravljanja zaštićenim morskim područjima. Proširenje može biti snažan alat za oporavak morskih ekosustava i učinkovitije upravljanje prostorom, ali samo pod određenim uvjetima – ako je jasno usmjereno na stvarne pritiske i praćeno dosljednom provedbom mjera na terenu. Imajući to na umu, ključno pitanje nije uvijek treba li širiti zone stroge zaštite, nego kada to donosi stvarnu vrijednost, a kada je prioritet nešto drugo. Odgovor na to pitanje potražili smo kod dr. sc. Nike Stagličić, više znanstvene suradnice na Institutu za oceanografiju i ribarstvo.
Kada proširenje ima smisla?
1. Kada uklanja stvarne pritiske
Proširenje zone stroge zaštite ima opravdanje ako zahvaća područja koja su pod najvećim pritiscima: od nepropisnog korištenja ribolovnih alata i prekomjernog ribolovnog pritiska do intenzivnog sidrenja i degradacije osjetljivih staništa. Dodatno „opravdanje“ postoji kada je riječ o područjima s najvećim stanišnim vrijednostima, uključujući livade posidonije, koraligenske zajednice, podmorske grebene i druge osjetljive tipove staništa. U takvim okolnostima stroga zaštita nije simbolična mjera, nego način da se iz prostora uklone glavni uzroci degradacije. Time se stvaraju uvjeti da se staništa obnavljaju, a morski ekosustav ponovno počne funkcionirati prirodnije i stabilnije.
Iskustva iz Mediterana i drugih dijelova svijeta pokazuju da su stvarne, odnosno dobro provedene, no-take zone najdjelotvorniji alat za oporavak ribljih resursa. U njima dolazi do povećanja gustoće i biomase riba, te rasta prosječne veličine jedinki. Postupno se vraća i prirodnija ravnoteže među vrstama, uključujući povratak većih i ekološki važnih predatora.
To nije važno samo za prirodu. Veći udio krupnijih i spolno zrelih riba znači i veću reproduktivnu sposobnost i snažniji oporavak populacija, a s vremenom se javlja i efekt prelijevanja – migracija odraslih jedinki te raznošenje jaja i ličinki u okolna područja. Time koristi zaštite prelaze granice same zone. Osim što uspostava no-take zona doprinosi očuvanju bioraznolikosti, ona osigurava i ekonomske i društvene koristi kroz održiviji ribolov u širem akvatoriju. Efekt prelijevanja predstavlja ključni argument za suradnju i partnerski odnos s lokalnim ribarima, jer pokazuje da stroga zaštita nije mjera suprotstavljena ribarstvu, već instrument koji dugoročno doprinosi njegovoj održivosti. Naravno, taj učinak ne nastaje automatski ni preko noći. Ali kada je zaštita stvarna i dugotrajna, koristi su višestruke – kako u području pod strogom zaštitom tako i u okolnim područjima.
2. Kada pojednostavljuje pravila i olakšava nadzor
Jedan od čestih problema u upravljanju morem jest prevelika složenost pravila. Više podzona, više iznimki, različiti režimi korištenja i zabrana – sve to u praksi može stvoriti konfuziju i korisnicima prostora i onima koji provode nadzor.
U tom smislu veća, jasno definirana zona stroge zaštite ponekad može biti jednostavnija za upravljanje od složenog sustava parcijalnih zabrana. Pravilo tada postaje jasno: u toj zoni nema iskorištavanja prirodnih resursa ni aktivnosti koje oštećuju staništa. Dopuštene su samo aktivnosti koje su u skladu s ciljevima zaštite, poput plovidbe, nadzora, istraživanja i kontroliranog posjećivanja.
To upravljačima olakšava posao, jer je lakše prepoznati kršenje pravila. Istodobno i korisnicima prostora poruka postaje jasnija, pa je manje mogućnosti za različita tumačenja pravila, nesporazume i konflikte na terenu. U tom kontekstu proširenje nije dodatna komplikacija, nego racionalizacija sustava upravljanja. Ako je cilj dugoročno očuvanje i prilagodba ubrzanim promjenama u morskom okolišu, proširenje može biti strateški potez, koji doprinosi dugoročnoj održivosti sustava zaštite i povećava učinkovitost korištenja dostupnih ljudskih i financijskih kapaciteta.
3. Kad povezuje prostor u smislenu ekološku cjelinu
Male, izolirane i međusobno nepovezane zone zaštite često imaju manji učinak od većih i prostorno povezanih cjelina. More ne funkcionira po administrativnim granicama: vrste se kreću, staništa su međusobno povezana, a ekološki procesi odvijaju se kroz širi prostor. Zato proširenje ima smisla kada ne stvara samo “više zaštićene površine na papiru”, nego oblikuje logičnu i povezanu cjelinu. Veća zona može bolje štititi različite tipove staništa unutar istog akvatorija, omogućiti migracije vrsta i povećati otpornost sustava na kumulativne pritiske, uključujući klimatske promjene. Takva područja ne služe samo kao utočišta za pojedine vrste, nego kao svojevrsni rezervoari bioraznolikosti i otpornosti cijelog ekosustava.
4. Kad stvara vrijednost za znanost i edukaciju
Zone stroge zaštite imaju još jednu važnu ulogu: one služe kao referentna mjesta, svojevrsni prirodni „laboratoriji“, u kojima se može pratiti kako more izgleda i funkcionira kada je ljudski utjecaj sveden na najmanju moguću mjeru. Upravo ih to čini iznimno vrijednima za znanstvena istraživanja, dugoročno praćenje stanja ekosustava i klimatskih promjena, ali i za edukaciju, interpretaciju prirodnih vrijednosti te razvoj programa za posjetitelje i lokalnu zajednicu. Za javnost to može značiti mnogo više od same zabrane: bolje razumijevanje zašto je zaštita uvedena, što se njome želi postići i kako zdravi morski ekosustavi dugoročno koriste svima.
Kada proširenje nema smisla?
1. Kada nema stvarne provedbe na terenu
Najčešći problem zaštite nije u samom dizajnu zone, odnosno u tome kako su granice nacrtane, nego u tome provode li se pravila uopće. Ako nadzor nije sustavan, ako se prekršaji ne sankcioniraju i ako se pravila selektivno primjenjuju, proširenje granica neće promijeniti stanje na terenu. U takvim okolnostima veća zona znači samo veći prostor u kojem se pravila potencijalno krše. A to onda ne jača povjerenje u zaštitu, nego ga dodatno slabi.
Administrativno povećanje površine zaštite bez osiguranih kapaciteta za provedbu teško može donijeti stvarni ekološki učinak. Zato stroga zaštita ima smisla samo kada postoji realna namjera i sposobnost da se provodi.
2. Kada zamjenjuje, a ne nadopunjuje jačanje upravljanja
Proširenje nema smisla ako se njime pokušava kompenzirati manjak upravljačkih kapaciteta. Stroga zaštita može pojednostaviti režim, ali ne može zamijeniti potrebu za terenskim radom, znanstvenim praćenjem stanja, transparentnim odlučivanjem i dijalogom s dionicima.
Ako se paralelno ne ulaže u čuvarsku službu, sustav praćenja, edukaciju i komunikaciju, proširenje ostaje formalna mjera. U takvom slučaju prioritet bi trebao biti učiniti postojeću zaštitu doista učinkovitom prije nego što se razmišlja o novim granicama.
3. Kada je motiv isključivo administrativan
Europske i međunarodne obveze povećanja udjela zaštićenih područja važne su i korisne jer potiču države da ozbiljnije pristupe zaštiti mora i više ulažu u nju. No povećanje postotka zaštićene površine samo po sebi ne jamči očuvanje prirode. U takvom kontekstu postoji rizik da se naglasak stavi na kvantitetu umjesto na kvalitetu. Ako je glavni motiv proširenja prije svega ispunjavanje brojke ili administrativnog cilja, bez jasne analize toga gdje zaštita treba biti, što njome treba postići i kako će se provoditi, stvarni učinak može ostati vrlo ograničen. Drugim riječima, zaštita nije uspješna zato što je veća na karti, nego zato što je dobro osmišljena i provedena.
Između ambicije i provedivosti
Dilema „proširiti ili učiniti postojeće učinkovitim“ zapravo je lažna jer ta dva procesa ne bi trebala biti suprotstavljena. U idealnom scenariju, jačanje upravljanja i proširenje stroge zaštite odvijaju se paralelno: zaštita se istodobno prostorno unaprjeđuje i stvarno jača na terenu. No u praksi su redoslijed koraka i konkretan kontekst itekako važni.
Ako sustav već pokazuje sposobnost dosljedne provedbe, ako postoji jasna identifikacija ključnih pritisaka i ako proširenje obuhvaća ekološki smislenu cjelinu, tada ono može biti snažan iskorak – i za prirodu i za lokalnu zajednicu.
Ako, međutim, temeljni mehanizmi provedbe ne funkcioniraju, onda je prvo potrebno učvrstiti temelje. Bez toga, svaka nova granica ostaje simbolična. Upravo na tom tragu, projekt ADRIWATCH nastoji unaprijediti sustave nadzora i upravljanja podacima u morskim zaštićenim područjima Jadrana, jačajući kapacitete potrebne za stvarnu provedbu zaštite.
Stroga zaštita može biti najdjelotvorniji alat oporavka mora, ali samo kada je stvarna, nadzirana i podržana odgovarajućim kapacitetima. U suprotnom, važnije od širenja postaje pitanje kako učiniti postojeći sustav učinkovitijim.
Granice zaštićenog područja jesu važne, no vrijednost zaštite ne bi trebali mjeriti toliko površinom na karti, koliko stvarnim promjenama koje donosi u moru.
Autor naslovne fotografije: Mišo Pavičić.
