Znanstvena istraživanja diljem svijeta pokazala su značajnu učinkovitost zona stroge zaštite u očuvanju prirodnih resursa mora. Morska zaštićena područja općenito imaju veće količine ribe i veće prosječne duljine riba, posebno gospodarski značajnih vrsta, u odnosu na nezaštićeno područje ili uspoređujući sa stanjem prije uspostave zaštite.
No, neizbježna je posljedica stroge zaštite u morskim područjima i zabrana ribolova, odnosno isključivanje rekreacijskog i gospodarskog ribolova. S vremenom efekt prelijevanja i regrutacije ribarima u okolnom području donosi korist. Za ovaj učinak zaštite potrebno je duže vrijeme pa su zone stroge zaštite u početku često izvor konflikata – zbog smanjivanja ribolovnog područja, ali i zbog teškog prihvaćanja kako neka područja uspostavom zaštite postaju trajno nedostupna za ribolov.
Što su rotacijske zone?
Jedna od mogućih alternativnih strategija uspostavi trajnih zona stroge zaštite uspostava je rotacijskih zona, odnosno naizmjenično otvaranje i zatvaranje područja za ribolov. Cilj je oporavak ribljih stokova tijekom razdoblja zatvaranja kako bi se ribolov mogao održavati tijekom otvorenih razdoblja. Iako se rotacijska zatvaranja čine korisnim za neke sjedilačke vrste beskralježnjaka (npr. jakobove kapice), malo je studija koje se bave dugoročnom procjenom učinkovitosti rotacijskog upravljanja ribljim stokovima.
Jedno je od rijetkih područja koje je dokumentiralo uspostavu i provedbu rotirajućih zona dugi niz godina (a kasnije i uspostavu trajne zone stroge zaštite) Waikiki-Diamond Head Shoreline Fishery Management Area na Havajima. Kao naseljena otočna država s velikim brojem gospodarskih i rekreacijskih ribara, Havaji su zbog sve većeg pada ulova i veličina gospodarski značajnih vrsta, imali veliku potrebu za uvođenjem učinkovitih strategija upravljanja morskim resursima. Određena prijašnja iskustva ukazivala su na to da je ribarima prihvatljivija uspostava rotacijskih zona, nego onih trajno zatvorenih za ribolov.
Unatoč početnom planu tamošnjeg Odjela za vodne resurse da se provede rotacijsko zatvaranje cijele obale otoka Oahu, nakon pregovora s lokalnom zajednicom, odlučilo se ići u smjeru uspostave rotacijskih zona na manjem području te je 1978. godine uspostavljen Waikiki-Diamond Head Shoreline Fishery Management Area (FMA) na jugoistočnom dijelu otoka Oahu.
Usporedba modela: rotacijske zone i zone trajne zaštite
Cilj zaštite bio je obnoviti stanje ribolovnih područja. Upravljanje je uspostavljeno na četverogodišnjem ciklusu: dvije godine zatvaranja područja nakon čega bi uslijedile dvije godine dozvoljenog ribolova. Tijekom prve godine dozvoljenog ribolova dozvoljeni su bili samo udičarski alati, dok je tijekom druge godine područje otvoreno za sve vrste ribolova, osim za noćni ribolov puškom i mreže. Deset godina nakon uspostave rotacijskog upravljanja, 1987. godine, dio područja je i trajno zaštićen kao zona stroge zaštite, Waikiki Marine Life Conservation District (MLCD). U ostatku područja zadržan je rotacijski sustav, ali s promijenjenim dvogodišnjim ciklusom (jednu godinu otvoreno, a jednu godinu zatvoreno područje). U otvorenoj godini dozvoljene su sve vrste ribolova, osim noćnog ribolova puškom i mreža.
Budući da se na ovom području pratilo stanje dugi niz godina, postoji dovoljno podataka koji omogućavaju usporedbu dvaju različitih modela upravljanja (rotacijska i trajna zaštita), odnosno povezanih promjena u ribljim stokovima. Dodatno, koristeći podatke sveobuhvatne studije o koraljnim grebenima na Havajima iz 2022. godine, dobila se i mogućnost usporedbe riblje populacije u rotacijskim i trajno zatvorenim zonama s onim u nezaštićenim područjima.
Unutar područja rotacijskih zona (FMA), biomasa gospodarski značajnih vrsta riba imala je tendenciju povećanja tijekom razdoblja zatvaranja zone i tendenciju smanjenja tijekom otvorenih razdoblja. Međutim, pad tijekom otvorenih razdoblja bio je veći od porasta u zatvorenim razdobljima te je stoga ukupni, neto učinak imao silazni trend.
Ovi rezultati jasno pokazuju da povećanje biomase tijekom razdoblja zatvaranja, u ciklusima od jedne do dvije godine, nisu dovoljni da nadoknade pad biomase tijekom razdoblja ribolova. Oni su u skladu s brojnim studijama koje pokazuju da se „nakupljeno“ povećanje biomase tijekom nekoliko godina zaštite vrlo brzo može raspršiti nakon nastavka ribolova. S tim u vezi, i ulov je ribara u samom početku, nakon ponovnog otvaranja zone, nešto viši, no takvo stanje traje svega par mjeseci.
Kod dokumentiranih trendova unutar trajne zone stroge zaštite Waikiki (MLCD), vidljivo je da u toj zoni dolazi do velikog povećanja biomase gospodarski značajnih vrsta u odnosu na rotacijske zone. U razdoblju od 1990. do 1995., baš unutar zone trajne zaštite, došlo je do pojave invazivne alge Gracilaria salicornia koja je prekrila velike površine grebena te uzrokovala pad ukupne biomase. No ona je i dalje bila veća nego u rotacijskim zonama. Unatoč maloj površini i negativnom utjecaju invazivne alge, trajna zona stroge zaštite Waikiki dokazano je učinkovitija od rotacijskih zona za zaštitu ribljih stokova. Stoga uspostava takvog načina nema alternativu.
Do najvećeg rasta dolazi nakon minimalno pet godina
Zabilježeni značajan pad maksimalne veličine ciljnih vrsta ulova unutar rotacijskih zona (FMA) ukazuje na to da zatvaranje neke zone u trajanju do dvije godine predstavlja prekratak period da jedinke dosegnu maksimalnu veličinu. Naime, do najvećeg rasta biomase dolazi nakon minimalno pet godina zbog zakašnjelog efekta regrutacije i činjenice da prvih nekoliko godina nakon zatvaranja nekog područja u ribljim stokovima dominiraju vrlo mlade jedinke koje ne doprinose toliko ukupnoj biomasi kao one starije (od dvije do četiri godine). Iako je moguće povećati koristi od zatvaranja zona produženjem perioda na više od dvije godine, treba naglasiti da ja za puni oporavak područja, u smislu oporavka ekoloških funkcija, strukture zajednica i ukupne biomase, posebno velikih predatorskih vrsta, potrebno i više od 10 godina.
Uspoređujući stanje unutar rotacijskih zona sa stanjem na nezaštićenim grebenima, utvrđeno je da rotacijske zone nemaju značajno višu biomasu ribljih vrsta od onih bez uspostavljenog režima zaštite. Čak privlačenje intenzivnog ribolova odmah nakon ponovnog otvaranja područja može biti i kontraproduktivno, i dodatno utjecati na ukupni silazni trend ovakvih zona.
Što kažu istraživanja o učinkovitosti zona zaštite u Hrvastkoj?
Slične rezultate pokazala su i istraživanja ribolovnog fonda rotacijskih zona na području Parka prirode Lastovsko otočje koje je provodio Institut za oceanografiju i ribarstvo iz Splita 2010., 2012. i 2013. godine.
Dobar je primjer u Hrvatskoj Jabučka kotlina u kojoj je, u cilju zaštite škampa i oslića unutar njezinog najdubljeg dijela, 2015. godine uspostavljena jednogodišnja mjera zabrane koćarskog ribolova. Kroz godine zaštita je produžena, pa i ukinuta u jednom trenutku, a onda je konačno 2021. donesena odluka o uspostavi trajne zaštite Jabučke kotline upravo koristeći spoznaje o pozitivnim učincima zaštite iz prethodnih godina. Ovo je područje postalo jedno od najboljih primjera dobre prakse u Sredozemlju.
Podijelite priču o zonama stroge zaštite u Jadranu s drugima i pružite podršku očuvanju prirode – za more puno života.
Izvor:
Williams, I. D., Walsh, W. J., Miyasaka, A., & Friedlander, A. M. (2006). Effects of rotational closure on coral reef fishes in Waikiki-Diamond Head Fishery Management Area, Oahu, Hawaii. Marine Ecology Progress Series, 310, 139–149. http://www.jstor.org/stable/24870014
Institut za oceanografiju i ribarstvo (2011). Procjena stanja priobalnih ribolovnih resursa parka prirode Lastovsko otočje. Godine 2010. – 2011.