Ako ste mislili da je najveći problem mora plastika, prelov ili onaj nesretni susret s morskim ježem, razmislite opet. Jer ovaj ponedjeljak na Kemijsko-tehnološkom fakultetu u Splitu saznali smo nešto što ne piše u turističkim brošurama: more postaje kiselije.
Ne, nije netko u njega slučajno ulio ocat. Riječ je o ozbiljnom procesu zvanom zakiseljavanje mora, koji se događa zato što oceani upijaju sve veće količine ugljikovog dioksida (CO₂) iz atmosfere. Rezultat? Pad pH vrijednosti, koji pomalo, ali sigurno, remeti cijeli morski svijet, od školjki i planktona do koralja i riba. Zvuči kao još jedna dosadna lekcija iz kemije? Doc. dr. sc. Maša Buljac nam je u kratkom vremenu, kroz edukaciju na temu „Zakiseljavanje mora, uzroci i posljedice“, razbila sve morske iluzije i usput zaljuljala brod ekološke stvarnosti. Ali bez panike, nije sve izgubljeno. Idemo redom!
Edukacija je organizirana u sklopu projekta Zaplovimo STEM vodama – karta za 2030. Udruge Sunce.
Što je to zakiseljavanje mora i zašto nas uopće treba biti briga?
Ljudi vole izbacivati CO₂ u atmosferu (disanjem, vožnjom autima, industrijom, grijanjem,…), a oceani su to (dosad) šutke gutali. No, ne mogu više pratiti taj tempo. Ugljikov dioksid otapa se u vodi i stvara nešto što je svakom kemičaru dobro poznato, ugljičnu kiselinu. Ta kiselina snižava pH mora i… voilà! Zakiseljeno more.
Ne, neće vam nagrizati stopala kad uđete u plićak, ali će zato polako nagrizati čitav morski svijet.
Doc. dr. sc. Buljac nam je objasnila kako zakiseljeno more doslovno onemogućuje nekim organizmima da se normalno razvijaju. Uzmimo školjke za primjer. One za izgradnju svojih kućica trebaju kalcijev karbonat. Oprostite nam malo kemije. Naime, u kiselijem moru višak vodikovih iona (H⁺) veže se na karbonatne ione (CO₃²⁻) i pretvara ih u bikarbonate (HCO₃⁻). Time se smanjuje količina slobodnog karbonata dostupnog školjkama. A bez suradnje karbonata i kalcija, nema ljušture. Zamislite da pokušavate složiti Lego, a netko vam cijelo vrijeme odnosi komade. E pa, to su današnje školjke.
Isti problem imaju i planktoni, osnova hranidbenog lanca. Njihove nježne ljušture mogu se čak i otapati, kao da su došli u kontakt s blagom kiselinom. A kad nema planktona, nema hrane za ribice. A kad nema ribica… pa, nema ni nas u priči.
Posebno su ugrožene ribe u ličinačkoj fazi, one su kao morske bebe, a bebe su, znamo, jako osjetljive. Zakiseljeno more može poremetiti njihov razvoj, orijentaciju, pa čak i osjećaj mirisa (što ribama, vjerujte, jako treba).
Koralji su kao arhitekti podvodnih gradova, samo bez diplome. Ali zakiseljeno more sprječava ih u gradnji. Umjesto da rastu, koralji odustaju. I kad su pod stresom, gube boju, kroz proces koji se zove izbjeljivanje. A kad jednom pobijele, nema povratka. Umiru.
Zajedno s njima nestaju i tisuće vrsta koje žive na koraljnim grebenima. To nije samo tužno, to je i ekološki kaos.
Možemo li išta napraviti osim očajavati uz more i brojati umiruće školjke?
Ako ovako nastavimo, predikcije znanstvenika nisu nimalo optimistične. Do kraja stoljeća pH vrijednost oceana mogla bi pasti za dodatnih 0.3 do 0.4 jedinice, što zvuči malo, ali u kemijskom smislu predstavlja drastičnu promjenu. To bi moglo uzrokovati masovno izumiranje koralja, smanjenje populacija školjkaša i planktona te poremećaje u cijelim morskim hranidbenim lancima. U konačnici, to znači manje ribe, manje hrane, ugroženo ribarstvo, turizam i veliki udarac na bioraznolikost, a sve to zbog nevidljive, ali sveprisutne promjene kemije mora.
Dobra vijest je ta da nismo potpuno nemoćni! Doc. dr. sc. Buljac spomenula nam je Pariški sporazum, globalni dogovor za smanjenje emisije stakleničkih plinova. To je kao da cijeli svijet, promjenom svojih navika, napokon odluči staviti klima uređaj na Zemlju i usporiti zagrijavanje.
Ali osim velikih političkih dogovora, puno toga možemo učiniti i mi, obični ljudi. Evo nekoliko prijedloga s predavanja (i života): više bicikla, manje auta, manje plastike, više recikliranja, uključite se u lokalne eko-aktivnosti, širite znanje, jer tko zna, možda netko i posluša.
Za kraj, što smo naučili?
More je prilagodljivo, ali postavilo nam je granice. Upija naše greške već desetljećima, ali sada šalje poruku: “Hej ljudi, dosta je bilo!” Zakiseljavanje nije teorija, nego stvarnost. A mi možemo birati, hoćemo li biti dio problema ili dio rješenja. Ova edukacija otvorila nam je oči i pokazala da se i “nevidljivi problemi” poput kiselosti mora mogu pretvoriti u vidljive katastrofe, ako ih ignoriramo.
Nismo nosili ronilačku opremu, ali smo duboko zaronili u problem koji se tiče svih nas. A sad kad znamo što se događa pod površinom, nemamo izgovor da ostanemo na suhom.
Projekt Zaplovimo STEM vodama – karta za 2030. ne želi samo popularizirati znanost, on želi približiti STEM svima: od nastavnika do volontera, od učenika do aktivista. Jer znanost ne živi samo u laboratoriju, već u svakoj čaši vode, svakom komadu otpada i svakoj odluci koju donesemo.
Nositelj projekta je Udruga za prirodu, okoliš i održivi razvoj Sunce, Split, a partneri su: Ekološka udruga „Krka“ Knin, Kemijsko-tehnološki fakultet, Filozofski fakultet, Udruga kemijskih inženjera i tehnologa Split, te dvije osnovne škole – Domovinske zahvalnosti i DOBRI.
Projekt se provodi uz financijsku potporu Europske unije iz Europskog socijalnog fonda plus (ESF+), u okviru programa Učinkoviti ljudski potencijali 2021. – 2027., a sufinancira ga Ured za udruge Vlade Republike Hrvatske.
Napomena: Stavovi izneseni u ovom članku isključiva su odgovornost autora i ne odražavaju nužno stajališta Europske unije ili Ureda za udruge Vlade RH.