Generic selectors
Exact matches only
Search in title
Search in content

Aktivno sudjelovanje u pitanjima zaštite okoliša – pravo ili mit?

Izgledno je da će centralna tema narednog desetljeća biti održavanje dobrog stanja okoliša u kojem čovjek živi. Recentna zbivanja na planeti uče nas da želimo li podići razinu kvalitete života, trebamo svoja djelovanja staviti u okvire koji uvažavaju težnju ka razvitku i potrebu osiguranja glavnog preduvjeta čovjekovog dobrostanja – zdrav i siguran okoliš. 

Uspješnu zaštitu okoliša i prirode moguće je postići jedino uz aktivan angažman svih članova društva. Ovaj angažman može biti na razini ekološki odgovornog ponašanja u svakodnevnom životu i djelovanju pojedinca, obitelji ili institucije. Druga razina djelovanja predstavlja ak­tivan društveni angažman u nastojanjima uvođenja i poticanja društvenih promjena te sudjelovanje u od­lučivanju u različitim procesima koji su od značaja za zaštitu okoliša i prirode, a time i ljudskog društva u cjelini.

Pravni aspekti sudjelovanja javnosti

Čovjek kao atom koji čini društvo ima izbor dje­lovanja kojim usmjerava svoja znanja i vještine u izba­lansiran odnos okoliša i socioekonomskog napretka.

Kako ja mogu utjecati na okoliš u kojem živim? Kako da poboljšam kvalitetu svog življenja ali i sačuvam je za buduće naraštaje? Kako da pomirimo činjenice da kao društvo trebamo ekonomski razvoj, ali i onaj društveni?

Pravo na zdrav okoliš nije više slovo na papiru, pre­stalo je biti puko deklaratorno pravo koje stoji upisano u sam Ustav RH. Ono postaje živo. Onečišćenja i zagađenja postaju faktori promjena naočigled sadaš­njih generacija, a pravne opcije se javljaju kao moćan alat u očuvanju bogatstava koja uživamo i medijator u pitanjima održivog razvoja svake zajednice.

Stupanj svijesti građana o potrebi očuvanja sastavnica okoliša u Hrvatskoj daleko je viši nego prije 10 ili čak 20 godina. Mnogi su čimbenici tome razlog – od djelo­vanja vlasti, međunarodnog političkog ozračja, sve do spoznaje svakog pojedinca da kvaliteta života nije nešto na što može utjecati samo u svoja četiri zida, već da se utjecaj može pružiti daleko izvan okvira mjesta življe­nja, ali i da posljedice djelovanja drugih utječu na njega.

Pitanja koja se direktno tiču okoliša nužno su oboja­na raznim zahtjevima. Tako postoje zahtjevi privatnog sektora, javne vlasti i samih građana. Svaka odluka koja se tiče okoliša potaknuta je određenim pojedi­načnim interesom, ali nužno mora odražavati javni interes i temeljne postulate okolišnog prava. Upravo su građani ti koji su dužni tu odluku primijenjivati i na koje će se ona posredno ili neposredno odnositi.

Da bi odluka bila primjenjiva, ona mora biti donesena na način koji građaninu omogućava da je razumije, prihvati i primjeni. Kako bi je razumio, nužno je da su radnje koje prethode svakoj odluci javne, transparentne i da je građanin o tome obaviješten.

Kako bi je prihvatio, mora mu se omogućiti vrijeme i mjesto da iznese svoja stajališta i prijedloge o njoj dok još nije usvojena.

Kako bi je primijenio, mora mu se pružiti odgovarajući siguran i razumljiv okvir u kojem se nalaze njegova prava i obveze.

Arhuška konvencija

Kao rezultat shvaćanja važnosti glasa građana, prilikom donošenja odluka o okolišu, 25. lipnja 1998. godine, u danskom gradu Aarhusu, potpisana je Konvencija o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđa u pitanjima okoliša. Takav međunarodni pravni okvir u području zaštite okoliša donosi prekretnicu u načinu odlučivanja po pitanjima okoliša i iznimno je važan za daljnji razvoj okolišnog prava, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. Republika Hrvatska ratificirala je Konvenciju u prosincu 2007. godine. Važno je napomenuti kako je i Europska unija jedna od potpisnica Konvencije te su njene odredbe transponirane kroz europsko zakonodavstvo.

Tim se dokumentom utvrđuju prava vezana uz okoliš kao pouzdana osnova za uključivanje građana u politike okoliša te se potvrđuje naša obveza prema budućim generacijama. Arhuška konvencija je putokaz kako se održivi razvoj može postići jedino uključivanjem svih sudionika u društvu. Usmjerena je na demokratsku suradnju javnosti s tijelima javne vlasti te utire put novom postupku sudjelovanja javnosti u dogovaranju i provedbi međunarodnih sporazuma. Da bi se to postiglo, javnost treba biti informirana, osviještena  i mora se uključiti u postupke donošenja odluka. To je omogućeno provedbom Arhuške konvencije. Konvencija je u hrvatsko zakonodavstvo implementirana Zakonom o potvrđivanju Konvencije o pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti u odlučivanju i pristupu pravosuđu u pitanjima okoliša (NN MU br. 01/07).

Arhuška konvencija počiva na načelima triju stupova – pristupu informacijama, sudjelovanju javnosti prilikom donošenja odluka važnih za okoliš i pristupu pravosuđu.

Pristup informacijama – podrazumijeva da je svaka država potpisnica dužna osigurati jednostavno i pravovremeno dobivanje okolišno važnih informacija.

Sudjelovanje javnosti – podrazumijeva obvezu javnopravnih tijela da uključe građane u postupke  procjene utjecaja na okoliš nekog zahvata ili pak donošenja nekog prostornog plana i sličnog akta  te da u konačnu odluku uvrsti dana mišljenja građana.

Pristup pravosuđu – podrazumijeva pravo građana i udruga da pred sudom izazivaju odluke koje se tiču okoliša, a za koje smatraju da im vrijeđaju pravo na zdrav okoliš.

Odredbe Arhuške konvencije nalažu svakoj državi potpisnici da tri stupa sudjelovanja javnosti prenese i inkorporira u domaće zakonodavstvo na način da zakonodavac stvori pravni okvir koji će biti razumljiv građaninu i jednako vrijediti na cijelom teritoriju. Ovi zahtjevi su direktno u službi načela pravne sigurnosti koje propagira pozitivno zakonodavstvo Republike Hrvatske, a polazi od toga da određene pravne norme mogu biti prihvaćene i poštivane od adresata samo ako su na nedvosmislen način određene i ako djeluju prema svima jednako. Praksa često pokazuje kako stvoriti normu koja je nedvosmislena nije lak zadatak i područje je koje otvara put različitim tumačenjima iste odredbe. Arhuška konvencija tu služi kao svojevrstan putokaz i nužno se zakonodavstvo koje proizlazi iz iste mora uskladiti s njom. Ovdje je važno napomenuti kako u hrvatskom pravnom sustavu sve potpisane konvencije u hijerarhiji zauzimaju mjesto iznad zakona, iz čega proizlazi gore navedeno pravilo.

Izvješća o provedbi Arhuške konvencije

Dodatnu provjeru pravilnog prijenosa ciljeva Arhuške konvencije osiguravaju i periodična izvješća o provedbi Konvencije koja je RH obvezna dostaviti tijelima Konvencije. U tim izvješćima RH je dužna prenijeti status poštivanja prava koja Konvencija osigurava u području zaštite okoliša.

Tako je prijedlog teksta Izvješća za period 2017-2021. stavljen na dispoziciju građanima preko portala e-savjetovanje u ožujku 2021. godine. Udruga Sunce je komentarima sudjelovala ukazujući na neke sustavne probleme u provedbi postulata Konvencije. To su:

  • Nedovoljna osposobljenost građana za korištenje pravnih alata u svrhu dobivanja relevantnih informacija o okolišu te inercija javnopravnih tijela da naprave korak više u pružanju pravne pomoći u tom smislu – PRIMLJENO NA ZNANJE
  • Ne donošenje pod zakonskih akata koji bi osigurali efektivnu implementaciju Konvencije u RH zakonodavstvo – Uredba o informiranju i sudjelovanju javnosti i zainteresirane javnosti u pitanjima zaštite okoliša (NN 64/08, u daljnjem tekstu: UISJ) trebala je biti donesena u roku od godine dana od dana stupanja na snagu novog Zakona o zaštiti okoliša (ZZO), sukladno čl. 268 istog Zakona. Taj rok je odavno prošao, a u okolišnim postupcima se do danas primjenjuje Uredba koja nije usklađena s ZZO-om na snazi, koji je u međuvremenu mijenjan nekoliko puta. – NIJE PRIHVAĆEN
  • Paušalno uključivanje javnosti u procese sudjelovanja i radne skupine bez stvarne volje i interesa da se izražena mišljenja procesuiraju i inkorporiraju u odluke. – NIJE PRIHVAĆEN
  • Ne pružanje potpunih informacija u upravnim postupcima zaštite okoliša. – NIJE PRIHVAĆEN
  • Praksa neodređivanja privremenih mjera od strane sudova kojima bi se stavile van snage odluke o okolišu protiv kojih se vodi spor, a čija bi daljnja provedba mogla prouzrokovati štetu u okolišu (ukoliko se odluka nastavi provoditi dok spor traje). – NIJE PRIHVAĆEN
  • Izmjene Zakona o upravnim sporovima koje su „uvele“ plaćanje troškova upravnog spora prema načelu uspjeha u parnici iako je na jednoj strani uvijek RH sa svojim proračunom, a na drugoj građanin ili skupina građana. (Dotadašnja praksa je bila da svaka stranka snosi svoje troškove, upravo radi neravnomjerne raspodjele moći u sporu) – NIJE PRIHVAĆEN

Proces konzultacija s građanima za V. Izvješće o provedbi Arhuške konvencije je upravo dovršen i svi istaknuti komentari odbačeni su izrazima „Primljeno na znanje“ ili pak „Nije prihvaćen“.

Obrazloženja zašto se neki od gore navedenih komentara ne prihvaćaju dana su paušalno i krajnje neozbiljno. Doseg je bilo citiranje zakonskih odredbi, kojih smo itekako svjesni.

Međutim, poenta procesa sudjelovanja javnosti je pronalaženje rješenja kojima ćemo unaprijediti zakonodavni okvir u službi sudjelovanja javnosti u okolišnim pitanjima i tako prenijeti duh Konvencije u naš pravni sustav. Cilj provedbe konzultacija s javnošću na nacrt Izvješća nije  kategoričko odbijanje svakog stava suprotnog tekstu navedenom u Izvješću, kao ni da se položajem moći blokira progres.

Naprotiv, suradnja je ključ uspjeha. Iako je civilno društvo naviknuto na ovakav pristup, u ovom slučaju on je nedopustiv i opasan. Zašto? Upravo zato što se radi o dokumentu koji revidira primjenu krovnog propisa koji osigurava sudjelovanje javnosti u donošenju odluka koje se tiču okoliša – Arhuške konvencije, a koji po svojoj snazi predstavlja akt iznad zakona u RH, a odmah ispod Ustava. Ako se proces sudjelovanja javnosti za ovako važan dokument provodi na paušalan način, nije preuveličavanje zaključimo li da se na lokalnim razinama (primjerice donošenje odluke o nasipavanju obale u duljini iznad 50 metara) postupak konzultiranja s javnosti neće niti provesti.

***

Vratimo li se na početak i promislimo o ulozi čuvara koju kao ljudska bića trebamo zauzeti u odnosu na okoliš i uzmemo li u obzir da smo umnim kapacitetima jako dobro predvidjeli granice izdržljivosti našeg jedinog doma – planeta Zemlje, postavlja se pitanje što postižemo ako svjesno ignoriramo sve navedeno?

Odluke tako važne kao što su one o pitanjima okoliša ne smiju biti lišene prava na mišljenje i sudjelovanje javnosti, jer upravo se u tome ogleda javna svijest i zaštita javnog interesa.

Je li zaista problem u ulaganju dodatnog napora u čitanje i razmatranje dostavljenih mišljenja javnosti o planiranim intervencijama u okolišu ili su posrijedi neki drugi razlozi? Možda još uvijek nedostatak svijesti o svemu što je rečeno u uvodu i to upravo kod onih koji bi trebali svojim primjerom predvoditi.