Strastvena sam putnica – i zaštitnica prirode. Kada mi dani godišnjeg odmora i financijska situacija to dozvole, pokušavam kombinirat te svoje dvije strasti. Često na svojim putovanjima obilazim zaštićena područja, upoznajem se s radom udruga za zaštitu prirode – nekim tamo Suncem na drugom kraju svijeta – i frustriram se ugrozama koje ipak prepoznajem bolje nego prosječan turist zbog prirode posla koji radim… A najviše veseli kad naiđem na neko morsko zaštićeno područje koje je pravi primjer učinkovite zaštite na terenu, dokaz da stvari mogu itekako funkcionirati. Još ako dobijem priliku zaroniti u nekom takvom području, onda je doživljaj potpun.
Ovo je priča o jednom takvom zaštićenom području, malenom otočiću Apo na Filipinima od svega 12 hektara, s nešto manje od 1000 stanovnika.
Kako je izgledao put ovog otočića prema uspješnom morskom zaštićenom području?
Tamo negdje 70-tih godina situacija je bila sljedeća: otok nije imao pristup vodi i struji, a nedostajala je i ostala infrastruktura (u smislu škole, pristaništa itd.). Lokalno stanovništvo tradicionalno se bavilo ribarstvom, no ribolovne prakse bile su destruktivne (npr. dinamit). Tada to nitko nije doživljavao kao problem jer se pretpostavljalo da će obilje prevladati. No, postupno je ulov postajao sve manji, a put do ribarske pošte, kao i zabrinutost ribara, sve veća.
Negdje u to vrijeme, znanstvenici s obližnjeg Siliman Sveučilišta pokrenuli su pilot-projekt uspostave morskog zaštićenog područja kako bi pratili njegov utjecaja na okolno ribarstvo. Fokus projekta bio je na obnovi koralja i ribljeg fonda. Koncept koji su znanstvenici predstavili ribarima, kako će zaštitom morskog područja prvenstveno oni imati korist zbog efekta „prelijevanja“ i „regrutacije“, bio je u to vrijeme revolucionaran.
Ipak, godine i godine intenzivnog dijaloga između ribara i znanstvenika urodile su plodom. Godine 1982. 14 otočkih obitelji proglasilo je strogu zaštitu na oko 10 % ribolovnog područja oko samog otočića (450 m duž obale i 500 m od obale). Ove obitelji volonterski su se obvezale da će ribariti izvan tog područja. Samo nekoliko godina poslije rezultati zaštite bili su već toliko vidljivi da se u zaštiti uključila cijela otočna zajednice, uz podršku lokalne vlade. Uspostavljaju Otočno vijeće za upravljanje morskim zaštićenim područjem koje donosi zakonodavni okvir za formalnu uspostavu zone stroge zaštite i zabranu destruktivnih ribolovnih praksi u okolnom ribolovnom moru. Uspostavljaju i službu nadzora kojoj je glavni zadatak nadzirati ulazak „stranih“ brodova u zaštićeno područje. Lokalni ribari s otočića Apo više ih ne brinu, održivo ribarstvo postalo je sastavni dio njihove kulture življenja. Ono što fascinira jest da su Filipini već tih 70-tih godina uvidjeli važnost uključivanja lokalne zajednice u upravljanje zaštićenim područjima.
Zaštita otočića Apo inspirirala je mnoge i potakla proglašavanje drugih morskih zaštićenih područja diljem Filipina, njih čak 1500. Tek mnogo godina kasnije, 2018., Filipini stvaraju i zakonodavni okvir kojim ovakve lokalne inicijative uključuju u Nacionalni sustav zaštićenih područja.
Danas je Apo ronilačka destinacija
U međuvremenu otočić Apo postao je prava ronilačka destinacija. Njegovo podmorje dom je za više od 615 vrsta riba te 400 vrsta koralja, što je zapanjujući broj s obzirom na to da je na cijelim Filipinima zabilježena 421 vrsta koralja. Na otočiću postoji tek nekoliko skromnih mogućnosti za smještaj i jedan ronilački centar, no roniti se može i s centrima iz obližnjih obalnih mjesta. Broj je ronioca kontroliran, a na lokacijama su postavljene bove jer je sidrenje zabranjeno zbog utjecaja na koralje. Ronioci plaćanjem naknade pomažu očuvati ovo područje te podržavaju život lokalne zajednice koja ta sredstva ulaže u poboljšanje života na otoku (pristup školstvu, zdravstvu, električnoj energiji i vodi).
A možete li uopće zamisliti kako je roniti u području koje je već 40 godina zatvoreno za sve oblike ekstrakcije? Doslovno kao u akvariju, ogromna jata ogromnih riba, morske kornjače, razgranati i raznobojni koralji, spužve… Toliko je svega da se povremeno ne vidi ni malo morskog plavetnila od toliko živog svijeta koji te okružuje. Za mene je ronjenje na Apo otoku i dalje jedno od najboljih ronilačkih iskustva, a bilo je tih lokacija svugdje po svijetu.
Budući da sam posjetila Apo prije točno sedam godina, htjela sam provjeriti stanje na terenu prije objave ovog teksta. Nedavno sam jednom mladom paru preporučila ronjenje na Apo otočiću.
– Iskustvo ronjenja u podmorju otoka Apo jedno je prekrasno iskustvo. Količina različitih stvorenja te boja i arhitektura koralja neusporediva je s ostalim prirodnim i civilizacijskim pojavama s kojima smo se susreli do sada. Oko Apo otoka prvi smo se put sreli s bovama ograđenim ronilačkim područjem na kojem je zabranjena plovidba motornim brodovima. To je praksa koja bi se, po našem mišljenju, trebala češće prakticirati u svijetu. – rekli su mi Dora i Granit nakon što su posjetili otok.
Što o zaštiti kažu otočani?
Dojma sam da otočani vjeruju u zaštitu, a imaju i podatke praćenja stanja već dugi niz godina koji im dokazuju da zaštita funkcionira. Ribari kažu da je u prošlosti njihova strategija bila ribarenjem iscrpiti jedno područje do kraja i onda samo prijeći na neko drugo. No sad su odlučni u nakani da ribarstvo na ovom području ostane održivo, radi kvalitete njihova života, ali i kvalitete morskog ekosustava. Ovakva lokalna inicijativa izgradila je duh lokalne zajednice i pokrenula brojne druge projekte koje doprinose kvaliteti života, od razvoj infrastrukture, školovanja djece, jačanje kapaciteta žena i mladih na otoku… A koliko im je bitna zaštita mora, i koliko je na neki način otočani žive, vidljivo je na svakom koraku. Istina je da je lokalna zajednica ovdje preživjela isključivo zato što je i riba preživjela. I zato ovaj grafit koji dočekuje posjetitelje pokazuje kolika je povezanost čovjeka i prirode – Apo živi ako one žive!
A Jadran? Ovakve zone u Jadranu gotovo da i ne postoje. Stoga, podržite njihovo stvaranje u budućnosti, jer ova ideja više nije revolucionarna, već nužna.