Mediteranska regija suočava se s hitnim i međusobno povezanim klimatskim promjenama, koje karakteriziraju porast temperatura, ozbiljne suše, ekstremni vremenski uvjeti i gubitak bioraznolikosti. Ovi utjecaji prijete ključnim sektorima poput poljoprivrede, turizma i ribarstva, istovremeno pogoršavajući socio-ekonomske nejednakosti. Unatoč izraženoj ranjivosti regije, strategije prilagodbe ostaju fragmentirane i nedovoljno provedene.

Ovo regionalno izvješće razvijeno u sklopu projekta DesirMED, služi kao osnovno izvješće za prilagodbu u Mediteranu. Ističe specifične ranjivosti koje su zajedničke većini područja mediteranske regije (složena geografija, gusto naseljena središta i raznoliki socio-ekonomski konteksti) dok naglašava potrebu za prilagođenim, regionalno specifičnim pristupima otpornosti na klimatske promjene. Ključni nalazi iz prve analize uvjeta u osam partnerskih regija otkrivaju slične klimatske rizike, uključujući porast temperatura, nestašicu vode i sve veće rizike od požara, suša i poplava.

Izvješće također naglašava transformativni potencijal u kontekstu rješenja utemeljenih na prirodi (NbS) kao isplativih i široko primjenjivih rješenja koja se mogu prilagoditi različitim kontekstima. Integracija ovih pristupa u strategije prilagodbe ojačat će sposobnost regije da ublaži klimatske rizike, istovremeno poboljšavajući bioraznolikost i dobrobit zajednice.

Opsežan pregled političkog okruženja pokazuje napredak u okvirima prilagodbe.​ Međutim, i dalje postoji nesrazmjer u upravljanju, financiranju i integraciji NbS-a u nacionalne, regionalne i lokalne planove prilagodbe u Mediteranu. Učinkovito i transformativno upravljanje ograničeno je razlikama u resursima i administrativnim kapacitetima, što ograničava proširivost uspješnih praksi.

Ovo izvješće identificira tri ključna područja političkog djelovanja za unapređenje mjera prilagodbe, uključujući rješenja utemeljena na prirodi, u mediteranskoj regiji:

1. Višerazinsko i transformativno upravljanje: Uspostaviti suradničke okvire i partnerstva s više dionika na svim razinama upravljanja i društva kako bi se odgovorilo na zajedničke klimatske rizike i omogućila doista transformativna rješenja.
2. Inkluzivna i pravedna prilagodba i otpornost: Rješavati visoke socio-ekonomske nejednakosti putem politika koje prepoznaju i daju prioritet ranjivim zajednicama, podržavaju NbS projekte koje vode zajednice i potiču uključive participativne procese planiranja.
3. Premošćivanje regionalnih razlika: Razviti mehanizme za premošćivanje razlika u prilagodbim kapacitetima i praksama unutar mediteranske regije.

Uvod:
Klimatske promjene jedan su od najhitnijih globalnih izazova i njihovi učinci postaju sve očitiji, posebice u Europi. Unutar Europe, temperature u mediteranskoj regiji rastu 20% brže od globalne stope, a regija se ističe kao žarište ranjivosti zbog svojih jedinstvenih okolišnih i socio-ekonomskih uvjeta (UNEP). Porast temperatura, ozbiljne suše i sve češći ekstremni vremenski uvjeti prijete ključnim sektorima poput poljoprivrede, turizma i ribarstva, dodatno pogoršavajući postojeće nejednakosti u resursima i upravljanju.

Ovo regionalno izvješće pod nazivom „Transformativno upravljanje za prilagodbu klimatskim promjenama i otpornost u Mediteranu“, izrađeno u sklopu projekta DesirMED, služi kao početna procjena potreba za prilagodbom, kapaciteta i iskustava u osam sudjelujućih mediteranskih regija.

Izvješće analizira:

1. postojeće izazove i utjecaje klimatskih promjena u Mediteranu te potrebu za mjerama prilagodbe;
2. politički okvir, uključujući pregled postojećih politika, evaluaciju prilagodljivosti i transformaciju u upravljačkim okvirima te procjenu višerazinskog upravljanja;
3. strategije za učinkovitiju prilagodbu, uključujući rješenja utemeljena na prirodi (NbS: Nature-based Solutions).

Izvješće završava primjerima dobre prakse te nizom područja za političko djelovanje prilagođenih mediteranskom kontekstu.

Trenutna situacija na Mediteranu

1.1. Izazovi i potreba za prilagodbom klimatskim promjenama

Mediteranska regija je prepoznata kao žarište klimatskih promjena. Porast temperatura, ekstremni vremenski uvjeti i gubitak bioraznolikosti prijete zdravlju, poljoprivredi i vodnim resursima regije. IPCC-ovo šesto izvješće o procjeni ističe povećan rizik od dezertifikacije, suša i degradacije obale za mediteransko područje.

Suočavanje s tim izazovima, kako bi se ojačala otpornost na klimatske rizike koji prijete obalnim ekosustavima i zajednicama, kako ističu mediteranski  stručnjaci za klimatske i okolišne promjene (MedECC, 2024), zahtijeva integrirano upravljanje resursima u međusobno povezanim sektorima kao što su voda, energija, hrana i ekosustavi.

Istraživanje provedeno kroz projekt DesirMED otkriva slične ranjivosti u osam mediteranskih regija. Ispitanici potvrđuju da te regije već sada doživljavaju klimatske učinke predviđene u prethodno navedenim izvješćima.

Ključni dokumentirani utjecaji uključuju produljene suše, ekstremne oborine, degradaciju tla i gubitak bioraznolikosti. Južna Europa suočava se s povećanim rizicima od dezertifikacije, poljoprivrednih štetnika i požara, što uzrokuje lančane posljedice poput erozije tla, gubitka bioraznolikosti, gubitaka u poljoprivredi, depopulacije i problema sa zdravljem. Regije koje ovise o obalnom turizmu, poput Hrvatske i Španjolske, suočavaju se s izazovima nestašice vode i toplinskih valova, dok se talijanske regije Sardinija i Potenza bore s ozbiljnim problemima u upravljanju poljoprivredom i vodom.

Mediteranski bazen prolazi kroz značajne okolišne promjene, što predstavlja izazov za otpornost i prirodnih i antropogenih sustava. Ovu dinamiku dodatno komplicira brzi i prostorno raznolik socio-ekonomski razvoj u regiji, osobito u pogledu demografskih trendova i obrazaca naseljavanja, što dovodi do povećane izloženosti okolišnim opasnostima (MedECC, 2020, str. 542). Štoviše, socio-ekonomske nejednakosti među i unutar mediteranskih zemalja dodatno otežavaju klimatsku krizu. Mnoge regije u mediteranskom području imaju ograničene resurse za prilagodbu klimatskim promjenama i jačanje otpornosti, što dovodi do neujednačene ranjivosti diljem regije. Ta asimetrična izloženost ne samo da pogoršava postojeće regionalne razlike, već i naglašava hitnu potrebu za koordiniranim klimatskim djelovanjem diljem Europe.

Gore navedeni nalazi potvrđuju hitnu potrebu za koordiniranim strategijama i djelovanjem kako bi se ojačali kapaciteti i prakse prilagodbe u cijeloj mediteranskoj regiji.

Učinkovita prilagodba mora:
i)  adresirati postojeće klimatske ranjivosti bez pogoršavanja ili stvaranja novih;
ii)  locirati razmatranje unutar okvira upravljanja na više razina
iii)  centralizirati ulogu ‘prirode’ u prilagodbi, kako bi se riješili globalni rizici povezani s gubitkom bioraznolikosti i odnosom čovjeka i prirode.

Strategije i radnje prilagodbe trebaju prepoznati novu razinu klimatskih fenomena, nove i proširene oblike izloženosti, nove oblike društvenih ranjivosti ili isključivanje društvenih skupina iz koristi prilagodbe. Ovi noviji razvojni trendovi zahtijevaju transformaciju opsega i ambicije strategija prilagodbe te snažno upravljanje i inkluzivne političke okvire prilagođene jedinstvenim obilježjima regije.
Štoviše, uloga rješenja utemeljenih na prirodi mora biti središnja u tim strategijama, nudeći bitan put za povećanje otpornosti i održivosti u diljem Mediterana.

Politički okvir

2.1. Pregled postojećih politika prilagodbe u EU i mediteranskoj regiji

Od donošenja prve Europske strategije prilagodbe 2013. godine, Europska unija naglašava važnost predanosti država članica klimatskoj prilagodbi. Ta strategija uspostavlja početni sveobuhvatni okvir i mehanizme s ciljem povećanja spremnosti EU-a za suočavanje s postojećim i budućim učincima klimatskih promjena. Također ističe nužnost poticanja i podržavanja država članica u njihovim naporima za prilagodbu, čime se omogućuje donošenje informiranijih odluka te jačanje otpornosti ključnih ekonomskih i političkih sektora na učinke klimatskih promejna. (Europska komisija, 2013).

Nedavno revidirana EU strategija za prilagodbu, pod nazivom „Izgradnja klimatski otporne Europe – Nova EU strategija za prilagodbu klimatskim promjenama” (EC 2021), dodatno potvrđuje važnost nacionalnih politika prilagodbe te poziva države članice da pojačaju i poboljšaju učinkovitost svojih strategija i mjera prilagodbe. Strategija zacrtava viziju postizanja potpuno klimatski otporne Europske unije do 2050. godine.
Istovremeno je Europska komisija 2021. godine osnovala pet EU misija kako bi se razvila praktična rješenja za ključne društvene izazove, uključujući i prilagodbu klimatskim promjenama. Te misije imaju za cilj pružiti podršku određenim državama, regijama i gradovima EU-a u povezivanju novih oblika upravljanja i suradnje (Europska komisija, 2024).

Donošenje ažurirane Uredbe o obnovi prirode (2024/1991) nedavna je EU inicijativa usmjerena na poboljšanje sposobnosti prilagodbe klimi njenih država članica. Ova Uredba ima za cilj podržati obnovu bioraznolikosti unutar EU-a, obuzdati daljnji gubitak te povećati sigurnost opskrbe hranom za europske građane. Uz nacionalne planove obnove, uredba dodatno jača napore EU-a na prepoznavanju i korištenju potencijala rješenja utemeljenih na prirodi i bioraznolikosti u kontekstu prilagodbe na klimatske promjene (Europska komisija, 2024c).

Države članice EU-a obvezne su redovito izvještavati o svojim nacionalnim aktivnostima prilagodbe još od usvajanja Uredbe o mehanizmu za praćenje (MMR) 2013. godine.
MMR (Uredba (EU) br. 525/2013) zahtijeva od država članica da svake dvije godine podnose izvješća o svojim klimatskim aktivnostima, uključujući i mjere prilagodbe. Ovaj okvir za izvještavanje kasnije je dodatno ojačan i proširen Europskom uredbom o klimi (Uredba (EU) 2021/1119), koji formalizira cilj EU-a da do 2050. godine postane klimatski neutralna i uvodi detaljnije praćenje i izvještavanje o naporima prilagodbe.

Ova izvješća uključuju informacije o: Nacionalnim strategijama prilagodbe (NAS), Nacionalnim planovima prilagodbe (NAP), Procjenama klimatskih rizika (CRA), Sektorskim planovima prilagodbe (SAP), Klimatskim zakonima (koji uključuju mjere prilagodbe), te Regionalnim planovima prilagodbe (RAP).

Dostupni podaci pokazuju da je većina zemalja koje podnose izvješća uspostavila nacionalne strategije prilagodbe i nacionalne planove prilagodbe: 31, odnosno 22 države članice. Nasuprot tome, širenje drugih inicijativa za prilagodbu – posebno klimatskih zakona, procjena klimatskih rizika (CRA), sektorskih planova prilagodbe (SAP) i regionalnih planova prilagodbe (RAP) – znatno je slabije, pri čemu su RAP i SAP najmanje zastupljeni: razvijeni su u svega 4, odnosno 5 država članica.

U kontekstu mediteranskih zemalja važno je istaknuti da su samo Portugal i Španjolska implementirale RAP i SAP, dok su se ostale mediteranske zemlje uglavnom usredotočile na donošenje NAS i NAP kao osnovnih mjera prilagodbe. Iako ove strategije predstavljaju ključne početne korake prema klimatskoj prilagodbi, one uglavnom definiraju šire političke okvire, a ne konkretne akcijske planove prilagođene lokalnom i regionalnom djelovanju.

Unatoč visokoj razini izloženosti i ranjivosti, djelovanje na području prilagodbe klimatskim promjenama u mediteranskim zemljama ostaje nedovoljno razvijeno, a napori na prilagodbi diljem regije nisu na potrebnoj razini. Čak i kada planovi i strategije postoje, njihova konkretna provedba najčešće izostaje. Prema istraživanju Pietrapertose i suradnika (2023), koji su proučavali urbana područja, napredak u politikama nije ravnomjerno raspoređen čak ni unutar mediteranskih zemalja – napori su koncentrirani u nekoliko zemalja i većim gradovima. Oko 30% mediteranskih gradova uključenih u njihovu studiju razvilo je lokalne planove prilagodbe klimatskim promjenama (LCAP) Italija, koja u uzorku mediteranskih gradova ima najveći broj gradova (42,5%), prijavljuje najmanji broj razvijenih LCAP-ova,  i još nižu razinu njihove provedbe – samo dva grada su implementirala takve planove. Na razini planiranja prilagodbe na nacionalnoj i podnacionalnoj razini, od sedam zemalja koje imaju demonstracijske ili replicirajuće regije uključene u projekt DesirMED, sve su donijele nacionalnu strategiju prilagodbe, no samo njih pet je svoju strategiju pretočilo i u nacionalni plan prilagodbe, kao što je prikazano u Tablici 1 u nastavku:

2.2. Procjena prilagodljivosti i transformacije u okvirima upravljanja

Sustavi upravljanja koji učinkovito potiču i upravljaju transformacijskim mjerama prilagodbe imaju nekoliko ključnih obilježja, prema nedavnom ETC-CA izvješću 2/2024.
Prije svega, uspješni okviri upravljanja pokazuju visok stupanj koordinacije na više razina, integrirajući nacionalne, regionalne i lokalne strukture upravljanja kako bi se osiguralo sveobuhvatno planiranje prilagodbe. Ovo je posebno važno s obzirom na složen i među-sektorski karakter učinaka klimatskih promjena.

Izvješće naglašava da obvezujući pravni okviri, poput nacionalnih klimatskih zakona koji uključuju odredbe o prilagodbi, povećavaju učinkovitost upravljanja osiguravajući jasne mandate za planiranje, provedbu i praćenje politika prilagodbe. Međutim, iako je većina zemalja EU-a usvojila Nacionalne strategije prilagodbe (NAS) i Nacionalne planove prilagodbe (NAP), postoji značajna razlika u njihovoj provedbi, a neke zemlje su napredovale više integrirajući zakonski obvezujuće mjere u svoje sustave upravljanja.

Jedno od ključnih obilježja sustava upravljanja sposobnih za poticanje transformacijske prilagodbe je oslanjanje na donošenje politika temeljenih na dokazima, potpomognuto sveobuhvatnim procjenama klimatskih rizika (CRA) i robustnim sustavima za praćenje, evaluaciju i učenje (MEL). Zemlje koje su zakonski obvezane provoditi CRA obično imaju učinkovitije strategije prilagodbe, jer te procjene pružaju ključne podatke o klimatskim ranjivostima i informiraju donošenje odluka.

Međutim, mnoge zemlje se još uvijek bore s integracijom ovih procjena u MEL procese, što bi omogućilo prilagodljivo upravljanje i iterativna poboljšanja mjera politika. Osim toga, sustavi upravljanja koji promiču kapacitete za prilagodbu obično institucionaliziraju mehanizme za uključivanje prilagodbe u sektorske politike, čime se osigurava usklađenost ciljeva klimatske prilagodbe s drugim područjima politika, poput upravljanja vodnim resursima, poljoprivrede i razvoja infrastrukture (ETC-CA, 2024).

Na kraju, transformacijsko upravljanje prilagodbom zahtijeva inkluzivno sudjelovanje dionika i među-sektorsku suradnju. Izvješće iz 2024. identificira participativno planiranje i uključivanje civilnog društva, privatnog sektora i znanstvenih institucija kao ključne čimbenike uspješnih politika prilagodbe. Zemlje koje su uspostavile zakonski obvezna koordinacijska tijela – poput među-ministarskih radnih skupina ili nacionalnih savjeta za prilagodbu – bolje su opremljene za upravljanje među-sektorskim naporima prilagodbe.

Međutim, osiguravanje odgovarajućeg financiranja i ulaganja u mjere prilagodbe ostaje trajan izazov, osobito na podnacionalnoj razini, gdje financijska ograničenja često ometaju provedbu. Sve u svemu, iako je postignut značajan napredak u jačanju sustava upravljanja klimatskom prilagodbom u Europi, izvješće naglašava potrebu za jačim zakonskim mandatima, boljom integracijom znanstvenih procjena i snažnijom institucionalnom koordinacijom kako bi se postigla istinska transformacijska prilagodba.

2.3. Procjena višerazinskog upravljanja

Usklađivanje sustava upravljanja na različitim razinama i u različitim sektorima te među različitim skupinama dionika u društvu ključno je za osmišljavanje inkluzivnog i cjelovitog pristupa djelovanju u području prilagodbe.
Višerazinsko upravljanje podrazumijeva procese donošenja odluka u koje su uključeni ne samo javni autoriteti, već i privatni i drugi dionici koji djeluju na različitim geografskim razinama i u raznim sektorima (Keskitalo, 2010, str. 4). Ovakav okvir osobito je značajan za suočavanje sa složenostima klimatskih promjena, koje zahtijevaju usklađene napore na međunarodnoj, nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini, kao i međusektorsku suradnju (Keskitalo, 2010).

Istodobno, prilagodba klimatskim promjenama zahtijeva odgovore na više razina, koji se mogu razlikovati ovisno o prioritetima vezanim za klimatska pitanja u različitim državama, regijama i lokalnim zajednicama (Keskitalo, 2010). Kako bi se učinkovito procijenio kapacitet za prilagodbu unutar ovog konteksta upravljanja, ključno je analizirati dodjelu odgovornosti vezanih za prilagodbu klimatskim promjenama (Keskitalo, 2010).

Unutar EU-a postoji hitna potreba za integriranjem svijesti o općim zahtjevima prilagodbe među sektorima, uz istovremeno uvažavanje specifičnih potreba na nacionalnoj i lokalnoj razini unutar strategija na razini EU-a (Ellison, 2010, str. 91).

Zbog međusobne povezanosti država članica, centraliziraniji pristup upravljanju se smatra opravdanim, budući da nedovoljni napori u jednoj državi članici mogu imati značajne posljedice za susjedne zemlje. Te međuovisnosti predstavljaju snažan argument za to da EU usvoji koordiniraniji i sveobuhvatniji pristup mjerama prilagodbe nego što je to bio slučaj u prošlosti.

Centraliziranje odgovornosti za strategije prilagodbe unutar jedne institucije može poboljšati koordinaciju političkih ciljeva u dva ključna smjera:

1. između različitih tematskih područja, poput energije, poljoprivrede, upravljanja vodama i korištenja zemljišta, te
2. među samim državama članicama (Ellison, 2010).

Stavljanjem naglaska na ekološke sustave i prihvaćanjem holističkog pristupa ublažavanju i prilagodbi klimatskim promjenama, EU bi mogao razviti učinkovitiju i sveobuhvatniju strategiju za suočavanje s tim složenim izazovima (Ellison, 2010).

Potreba i korisnost višerazinskog upravljanja za prilagodbu klimatskim promjenama široko su prepoznate, što jasno pokazuju nalazi iz projekta DesirMED.
Podaci prikupljeni iz regija u Portugalu, Španjolskoj i Hrvatskoj ukazuju na različite razine suradnje u provedbi rješenja utemeljenih na prirodi (NbS).
Na primjer:

• Španjolska partnerska regija izvijestila je o nedavnim naporima za uključivanje dionika u osmišljavanje i provedbu aktivnosti povezanih s NbS.
• Portugalski partner naveo je više regionalnih ili lokalnih projekata, ali nije precizirao razinu suradnje između različitih razina vlasti.

Svih osam analiziranih regija identificiralo je regulatorne okvire koji omogućuju provedbu NbS, ali su također prepoznate brojne zapreke, uključujući nedostatno financiranje, manjak ekonomskih poticaja i ograničena istraživanja o dugoročnim koristima.

Ove izazove dodatno otežavaju nedostatci u učinkovitosti regulatornih okvira i potreba za boljim prostornim planiranjem.

Zaključno, iako je višerazinsko upravljanje ključno za rješavanje klimatskih promjena – problema koji pogađa sve zemlje, ali se očituje neujednačeno – procesi upravljanja na različitim razinama i dalje predstavljaju izazove.
Čak i pod novim okvirom Europskog zelenog plana i s razvojem EU misija, značajne prepreke ostaju. To uključuje, ali nije ograničeno na nedovoljno financijsko planiranje i suradnju u vezi s NbS, nejasne ciljeve u prostornom planiranju, i neučinkovitu provedbu prostornog planiranja u nekim državama članicama.

Što se može učiniti?

3.1. Učinkovite strategije prilagodbe u EU i MED regiji

Procjena nacrta ažuriranih nacionalnih energetskih i klimatskih planova koju je Europska komisija provela 2023. godine ukazala je na određeni napredak u području prilagodbe, ali je također identificirala postojeće nedostatke.
Glavna pitanja koja ograničavaju širu primjenu učinkovitih mjera uključuju nedostatne procjene ulaganja, nepostojanje namjenskih proračuna, te ograničenu integraciju rješenja utemeljenih na prirodi (NbS).

Također su identificirani izazovi u procjeni učinaka prilagodbe te izostanak robusnih mehanizama za praćenje i izvještavanje, što dodatno otežava napredak.
U procjeni se zaključuje da je jačanje financijske potpore i administrativnih kapaciteta ključno kako bi se spriječile neučinkovite ili štetne mjere prilagodbe (European Commission, 2023).

Unatoč ovim preprekama, diljem Europe, uključujući i Mediteran, pojavile su se učinkovite mjere prilagodbe.
Tablica u nastavku prikazuje dvije istaknute inicijative za svaku zemlju uključenu u projekt DesirMED, odabrane na temelju njihove učinkovitosti, mogućnosti prilagodbe različitim kontekstima, inovativnosti, uključenosti dionika, i socijalno-ekonomskih koristi, kako je dokumentirano u Climate-ADAPT (2024c).

Ovi primjeri pokazuju značajan napredak prema održivoj i klimatski otpornijoj budućnosti, no još uvijek predstavljaju izolirane inicijative, a ne sveobuhvatne strategije.
S obzirom na sve učestalije ekstremne vremenske pojave, sve je veća potreba za jačanjem mjera prilagodbe, čime se dodatno naglašava važnost sustavnih, sveobuhvatnih i vladom vođenih strategija diljem Mediterana i Europske unije.

3.2. Rješenja temeljena na prirodi (NbS)

Rješenja temeljena na prirodi (NbS) obuhvaćaju niz intervencija usmjerenih na iskorištavanje ekosustava za rješavanje društvenih izazova poput sigurnosti hrane, klimatskih promjena i prirodnih katastrofa. International Union for Conservation of Nature  (IUCN) definira NbS kao akcije koje štite, održivo upravljaju i obnavljaju prirodne ili modificirane ekosustave, pružajući društvene koristi i povećanje biološke raznolikosti (IUCN, 2020). Slično tome, Europska komisija (2024) opisuje NbS kao „rješenja koja su inspirirana i podržana prirodom, koja su isplativa, pružaju istovremene okolišne, društvene i ekonomske koristi te pomažu u izgradnji otpornosti“.

Tijekom posljednja dva desetljeća, NbS su stekla međunarodno priznanje, kulminirajući njihovim uključivanjem u ključne sporazume poput rezolucija Skupštine Ujedinjenih naroda za okoliš i Plana provedbe COP27 Konvencije UN-a o klimatskim promjenama u Sharm el-Sheikhu. U europskom kontekstu, Zakon o obnovi prirode naglašava važnost NbS u obnovi ekosustava i ublažavanju učinaka klimatskih promjena, uz financijsku potporu EU programa poput Horizon Europe i LIFE Programa.

Iako postoji rastući pozitivan diskurs o važnosti, inicijativama i financiranju NbS na regionalnim i globalnim razinama, postoje značajni nedostaci u njihovoj implementaciji unutar pojedinih zemalja te u vezi s prekograničnom suradnjom i financiranjem.

Podaci iz partnerskih regija u projektu DesirMED otkrivaju da Hrvatska i Portugal izvještavaju o relativno ograničenoj izloženosti NbS, vjerojatno zbog toga što su NbS tek nedavno prioritetno uvrštene kao rješenja za klimatsku prilagodbu. Međutim, Portugal je krenuo s projektima NbS. S druge strane, dok Španjolska tvrdi da ima značajno iskustvo u određenim područjima NbS, ovo iskustvo nije ravnomjerno raspoređeno u svim područjima. Obje zemlje, Portugal i Španjolska, izvještavaju o rijetkim slučajevima inicijativa za razmjenu znanja i izgradnju kapaciteta u vezi s NbS, što sugerira nizak stupanj prekogranične i međusektorske suradnje, koja je ključna za učinkovito suočavanje s učincima klimatskih promjena. Sve tri zemlje ističu značajne izazove povezane s implementacijom NbS, prvenstveno zbog nesigurnosti u pogledu dugoročnih povrata ulaganja, uz nedostatak jasnih financijskih poticaja i – kao posebno ističe Portugal – ograničenu dostupnost odgovarajućih investicijskih instrumenata.

Iako su rješenja temeljena na prirodi (NbS), poput urbane obnove prirode i intervencija za ozelenjivanje, široko prepoznata po svojoj troškovnoj učinkovitosti, problemi poput oskudice vode, ekstremnih vrućina i gužve u priobalnim naseljima u mediteranskim regijama predstavljaju značajne izazove za njihovu implementaciju. Oskudica vode se predviđa da će se pogoršati u narednim desetljećima, dok potreba za ublažavanjem ekstremnih vrućina i urbanih poplava kroz renaturaciju dodaje dodatnu složenost. Suočavanje s ovim ograničenjima kroz inovativno i holističko urbano planiranje, uključujući pažljiv dizajn zelene infrastrukture, ključno je za pretvaranje NbS u održivu strategiju prilagodbe za klimatsku otpornost u ovoj regiji.

Akcije i preporuke

Na temelju analize predstavljene u ovom regionalnom izvještaju„Transformacijsko upravljanje za prilagodbu klimatskim promjenama i otpornost u Mediteranu“, projekt DesirMED identificira zajedničke klimatske rizike u mediteranskoj regiji, prekogranične učinke klimatskih promjena te fragmentirane političke okvire vezane uz prilagodbu. Ovi nalazi naglašavaju hitnu potrebu za koherentnim, regijama specifičnim odgovorima. Kako bi se suočili s ovim izazovima, tim DesirMED ističe tri ključna područja za političku intervenciju na razinama EU-a i Mediterana.

Projekt DesirMED stoga poziva donositelje političkih odluka EU-a i nacionalne donositelje odluka u Mediteranu da razmotre političke preporuke povezane s sljedećim područjima političkih akcija:

• Višerazinsko i transformacijsko upravljanje
  Uspostaviti suradničke okvire i koalicije svih dionika kroz razine upravljanja i društvo kako bi se adresirali zajednički klimatski rizici i omogućila stvarna transformacijska rješenja.
• Inkluzivna i pravedna prilagodba i otpornost
  Riješiti visoke socio-ekonomske razlike kroz politike koje prepoznaju i prioritetiziraju ranjive zajednice, podržavaju projekte NbS koje vode zajednice te potiču inkluzivne procese planiranja.
• Premošćivanje regionalnih razlika
  Razviti mehanizme za premošćivanje razlika u kapacitetima i praksama prilagodbe unutar mediteranske regije.

Provedbom predloženih preporuka, zemlje Mediterana mogu povećati svoju otpornost, zaštititi izvore života i osigurati održivi razvoj suočeni s rastućim klimatskim izazovima.