U problematici prirodnih zaštićenih područja – geografski jasno određenih prostora koji su namijenjeni zaštiti prirode i kojima se upravlja radi dugoročnog očuvanja prirode i pratećih usluga ekološkog sustava – često se veći naglasak stavlja na kopno, dok su vodene površine obično stavljene u drugi plan. To je vrlo neobično, uzmemo li u obzir činjenice da više od 70 % površine Zemlje čine mora i oceani, da su ti ekosustavi značajna podrška ljudskom društvu, zdravlju i gospodarstvu i da život bez njih ne bi bio moguć. S druge strane, život u morima i oceanima bez problema bi se nastavio da nestane čovjek i to je ono što uvijek moramo imati na pameti: ne ovise mora i oceani o nama, nego mi o njima.

Prema Svjetskoj bazi podataka o zaštićenim područjima, pokrivenost zaštićenih područja kopna i kopnenih voda iznosi oko 16 % (286.810), dok je udio za morska zaštićena područja upola manji – nešto malo iznad 8 % (16.502). Za usporedbu, ekološka mreža Hrvatske trenutno obuhvaća 25 956 km2 i pokriva 36,8 % kopnenog teritorija te 9,3 % mora pod nacionalnom jurisdikcijom. Podsjetimo se, do 2030. obvezali smo se u sklopu Globalnog okvira za bioraznolikost Kunming-Montreal zakonski zaštititi 30 % kopnenih i 30 % morskih područja pod nacionalnom jurisdikcijom. Zaštita je potrebna kako bismo imali ikakve šanse za zaustavljanje dvostruke krize koja trenutno vlada: gubitka bioraznolikosti i klimatskih promjena.

Tu je brojku potrebno povećati jer uspostava morskih zaštićenih područja osigurava očuvanje prirodnih vrijednosti i bioraznolikosti mora, ali i održivu uporabu resursa, što je posebno važno u obalnim i morskim zaštićenim područjima gdje postoje mnogi potencijalni pritisci kao što su ribolov i turizam. Riječ je o pritiscima koji su uzrokovali pad populacije mnogih riba, morskih sisavaca, morskih cvjetnica (npr. posidonije) i drugih morskih vrsta.

Uspostavom zaštite nekog područja, omogućeno je očuvanje, obnova i jačanje živog svijeta u tom području. Upravo zbog toga to zaštićeno područje s vremenom postaje otpornije na brojne vanjske prijetnje, poput požara, zagađenja, ali i klimatskih promjena.

Ona su često i središta istraživanja i znanstvenog napretka jer omogućuju dubinsko proučavanje populacija raznih vrsta, dinamike ekosustava i interakcije između ljudi i životinja tijekom dugih razdoblja. To je vrlo korisno jer što više znamo o prirodi, to je bolje možemo zaštititi!

Ipak, da bismo odgovorili na rastuće izazove prirodi i postigli pozitivne temelje za postizanje Ciljeva održivog razvoja, trebamo više od postotaka i hektara na karti. Analiza pravnog i institucionalnog okvira koju smo napravili u sklopu EFFICIENTN2K projekta (Interreg Italy – Croatia)ukazala je na na brojne mogućnosti za unapređenje sustava zaštite, kako na hrvatskoj, tako i na međunarodnoj razini. Ključne preporuke za unaprjeđenje zaštite tih područja donosimo u nastavku.

1. Jačanje institucionalne koordinacije i transparentnosti

Podijeljena odgovornost među različitim tijelima koja sudjeluju u nadzoru i provedbi zakona često dovodi do preklapanja, neučinkovitosti i nedostatka cjelovitog pristupa zaštiti prirode. Kako bi se ovo prevladalo, potrebno je uspostaviti jedinstveni protokol za suradnju svih nadležnih tijela (inspektora, čuvara prirode, policije, pravosudnog sustava i drugih), čime bi se ubrzalo rješavanje slučajeva i povećala transparentnost.

Preporuka je i poboljšati razmjenu informacija među institucijama razvojem zajedničkih baza podataka i standardiziranih postupaka za rješavanje slučajeva, što bi omogućilo bržu i učinkovitiju reakciju na prekršaje.

Ove mjere olakšale bi suradnju između sektora kao što su zaštita prirode, prostorno planiranje, ribarstvo i pomorstvo te smanjile mogućnosti za propuste u provedbi zakona.

2. Razvoj nacionalne strategije i akcijskog plana

Nedostatak dugoročnog strateškog okvira ograničava sposobnost učinkovitog suzbijanja zločina protiv prirode. Predlažemo kreiranje nacionalne strategije i akcijskog plana za suzbijanje zločina protiv prirode, koji bi uključivali jasne ciljeve, rokove i podjelu odgovornosti.

Važno je i da se standardizira sudska praksa kako bi se osigurala dosljednost u kažnjavanju počinitelja. Za provedbu strategije i unaprjeđenje nadzornih kapaciteta trebalo bi također osigurati i dostatne resurse – financijske, tehnološke i ljudske.

Strategija bi trebala biti temeljena na preventivnim mjerama i praćena redovitim evaluacijama kako bi se osigurala prilagodljivost novim izazovima.

3. Edukacija i podizanje svijesti

Nedovoljna svijest o posljedicama zločina protiv prirode među ključnim dionicima i širom javnosti često dovodi do podcjenjivanja ovog problema. Preporučuje se edukacija ključnih aktera, uključujući inspektore, čuvare prirode, policiju, suce i državne odvjetnike, s posebnim naglaskom na značaj i posljedice zločina protiv prirode. Redoviti programi osposobljavanja osigurali bi bolju pripremljenost za rješavanje složenih slučajeva.

Od velikog je značaja i podizanje svijesti javnosti putem kampanja i obrazovnih programa koji bi istaknuli važnost očuvanja prirodnih resursa i posljedice njihovog uništavanja na okoliš i društvo. Veća razina svijesti mogla bi djelovati preventivno, smanjujući broj počinjenih prekršaja i potičući odgovornije ponašanje.

4. Unapređenje sustava prikupljanja podataka i monitoringa

Učinkovit nadzor zaštićenih područja zahtijeva precizne i pouzdane podatke, no trenutačno se suočavamo s nedosljednostima u prikupljanju i izvještavanju. Preporuka proizašla iz projekta uključuje standardizaciju postupaka prikupljanja i izvještavanja o stanju zaštićenih područja, čime bi se osigurala usporedivost podataka na razini različitih sektora i institucija. Unaprijeđeni sustavi monitoringa omogućili bi bolje praćenje stanja zaštićenih područja i precizniju procjenu učinkovitosti poduzetih mjera.

Treba osigurati i dostupnost podataka među sektora, uključujući zaštitu prirode, prostorno planiranje, pomorstvo i ribarstvo, jer bi se time omogućilo bolje planiranje i učinkovitije korištenje resursa.

5. Proaktivne mjere nadzora i sprječavanja

Trenutačne prakse nadzora često su reaktivne, što znači da se intervencije događaju tek nakon što dođe do kršenja zakona. Potrebno je stoga prijeći s reaktivnih na proaktivne mjere nadzora, poput redovitih patrola i preventivnih inspekcija, kako bi se spriječili prekršaji prije nego što do njih dođe.

Preporuka je i osigurati specijaliziranu opremu i obuku za terenski nadzor i inspekcije, uključujući korištenje naprednih tehnologija, poput dronova i senzora za praćenje aktivnosti na teško dostupnim područjima.

Proaktivni pristup smanjio bi pritisak na pravosudni sustav i omogućio učinkovitije upravljanje zaštićenim područjima.

Međunarodna suradnja: primjer Hrvatske i Italije

Analiza upravljanja Natura 2000 područjima u Hrvatskoj i Italiji otkrila je da su nam neki izazovi zajednički, poput fragmentirane koordinacije i upravljanja, ograničenih resursa, nedosljednosti u prikupljanju podataka i izvještavanju te reaktivnih nadzornih praksi.

Isto su potvrdile i zajedničke radionice, programi jačanja kapaciteta i demonstrativne suradničke akcije nadzora na područjima Natura 2000, koje su se organizirale u sklopu projekta. Međutim, ta su događanja također pokazala kako suradnja može doprinijeti učinkovitijem nadzoru i provedbi zaštite u zaštićenim morskim područjima. Naime, jačanje suradnje između dviju zemalja razmjenom znanja i izradom zajedničke strategije mogli bi značajno unaprijediti očuvanje prirode u obje države te bi uz bolju koordinaciju, edukaciju i transparentnost, Hrvatska i Italija mogu postaviti temelje za učinkovitiji sustav zaštite koji će odgovarati na izazove sadašnjosti i budućnosti.

Preporuke projekta koristit će se za razvoj novih projektnih ideja i kao temeljni dokument za bolje razumijevanje prioritetnih područja budućih zagovaračkih aktivnosti usmjerenih na povećanje učinkovitosti mreže Natura 2000 u morskim i obalnim područjima.